Ako bih bio u prilici ukrasti, tako da me nitko ne vidi, ukrao bih, rekao je jednom Slavko Linić. Bio je iskren a u toj rečenici opisao ponašanje mnogih. Nije riječ samo o krađi.

Ako netko može dodijeliti sebi ili nekome drugome posao mimo zakona, osigurati neku povlasticu, omogućiti poticaje, dati visoku tarifu za energiju iz vjetra itd, on će to u pravilu i učiniti. Osim ako se ne boji sankcija. Zato i postoji podjela vlasti. Jedna institucija nadzire i kontrolira drugu kako ne bi došla u ovu linićevsku napast, a ako i dođe, da je zbog toga otkrije i kazni.

Vlada je osakatila, razvlastila, sve institucije kontrole i nadzora. Kako funkcionira Uskok i sudovi, svi znamo. Ustavni sud je depandansa vlade. Vlada je izvor praktički sve moći u državi. Uz premijera se, stjecajem poznatih okolnosti, često vezuje pojam “anemičan”, ali anemična je oporba – na našu nesreću – a premijer naspram nje djeluje kao “krvava Meri”.

Zato političari i moćnici mogu što hoće, jedino ozbiljno ograničenje im je kritička javnost, odnosno, mediji. Da nevolja bude veća, u Hrvatskoj se za vrijeme tranzicije struktura vlasništva nije bitno promijenila – i dalje je dominantno javno, bivše “društveno” vlasništvo kojim upravljaju političari. Oni su se pak oformili kao “nova klasa”, strateški razmještena u Sabor, Vladu, uprave, nadzorne odbore i druga tijela kojima cirkulira politička i ekonomska moć.

Kad je Todorić jednom zaprijetio Tuđmanu da će prodati Ledo ili Jamnicu, ako ne dobije Podravku, Tuđman je rekao – “neka proda, ako misli da je njegovo”. Bog dao, bog uzeo: Todoriću je imovina lakše oduzeta nego darovana, zato, što su svi – osim njega – bili svjesni da nije njegova. Mi ovdje imamo jedan kvazi socijalistički sustav, u kojemu toj skupini – koju nitko ne kontrolira i ne sankcionira – pripada sve, a drugima ostaju samo mrvice. Bez razgradnje tog sustava, razgrađivat će se država.