S obzirom na to da je postalo popularno prisjećati se hitova Jure Stublića, da i ja parafraziram jedan. Ne sjećam se prvog poljupca, ali se sjećam prvih izbora. Sjećam ih se zato što na njima nisam mogao sudjelovati. Naime, bili su u dva kruga 22/23. travnja te 6/7. svibnja 1990., a ja sam 18 navršavao iste godine, ali tek u prosincu. To me, međutim, nije sprečavalo da se aktivno “uključim” u predizbornu kampanju. Mislim da sam bio na skupovima svih stranaka, od lijevog SKH, liberalnih HSLS-a i HNS-a, desnih HDZ-a i HSS-a te ekstremno desnog HSP-a. Slušao sam uživo Tuđmana i Bobetka, Savku i Tripala, Paragu i Paradžika, Čička i Veselicu. O nekim temama stavovi su im su se bitno razlikovali, ali su na neke probleme gledali vrlo slično. Svi ti, još uvijek opozicionari, kritizirali su jednopartijski sustav, neograničenu moć jedne političke stranke, političku podobnost pri zapošljavanju, kontrolu vladajuće stranke nad policijom, pravosuđem, vojskom i ekonomijom. Zahtijevali su pravnu državu i poštovanje neovisnosti institucija pravne države. Obećavali su parlamentarnu demokraciju, pluralizam različitih ideja, toleranciju različitih političkih stavova. Sanjali su hrvatsku državu koja neće ovisiti o stranim centrima moći, u kojoj će građani ponosno plaćati poreze i poštovati zakone. U kojoj se neće podmićivati policajce i liječnike i u kojoj se neće kupovati fakultetske diplome.

Nažalost, ubrzo nakon objave rezultata prvih višestranačkih demokratskih izbora uslijedilo je razočaranje. Stranka koja je pobijedila (HDZ) počela se ponašati previše slično onoj koju je pobijedila (SKH). Preuzeti su obrasci ponašanja koji su još jučer navođeni kao glavni argumenti za smjenu. Drugim riječima, HDZ i njezin predsjednik Franjo Tuđman počinju se ponašati autokratski i monopolistički, članovi nove vladajuće stranke dobivaju prednost pri zapošljavanju, vladajuća stranka preuzima potpunu kontrolu nad policijom, pravosuđem, vojskom i ekonomijom. Unatoč atributu “demokratska” u imenu, stranka na vlasti nije državom upravljala demokratski. Institucije pravne države nikad nisu postale uistinu neovisne, a pluralizam različitih ideja, mišljenja i političkih stavova nerijetko je rezultirao otkazima, cenzurom, pritiscima na medije, prijetnjama, progonima, pa i pokojim politički motiviranim ubojstvom. U društvu se (ponovno) javljaju teme o kojima se ne smije govoriti, ljudi koje se ne smije kritizirati i državno, a ustvari stranački, odobrena “istina”. Policajce i liječnike nastavili su podmićivati, a fakultetske diplome kupovati.

Kao opravdanje za redukciju demokracije 1990-ih mnogi će navesti rat. Ali kako vrijeme prolazi, uzevši u obzir ponašanje iste stranke i godinama nakon završetka rata, jasno je da opravdanja ustvari nema. Pred nama su, ponovno u travnju, kao i te davne 1990., novi izbori. I gdje smo danas kad je riječ o spomenutim (demokratskim) vrijednostima? Određene promjene su učinjene. Velikim dijelom zahvaljujući drugima, tj. usklađivanju s normama Europske unije. Standard života se, opet velikim dijelom zbog članstva u EU, poboljšao.

Ali jesmo li, 34 godine kasnije, bitno drugačije društvo od onog iz kojeg smo izašli te 1990.? Je li nestalo političke podobnosti pri zapošljavanju? Jesmo li kao društvo manje skloni korupciji? Poštujemo li više zakone koje donose demokratske stranke od onih koje su donosili komunisti? Vjerujemo li više političarima koji prisežu Hrvatskoj nego onima koji su se zaklinjali u Jugoslaviju? Imamo li povjerenja da institucije pravne države odluke donose nepristrano i profesionalno? Ponaša li se stranka na vlasti manje autokratski zato što je izabrana na demokratskim izborima od one koja po pobjedu nije morala ići na izbore?

Bojim se, kako je počelo, da ni na ovim izborima nećemo razmišljati o navedenim temama i problemima. Da će većina po tko zna koji put birati između manjeg i većeg zla. Da će se ponovno više pažnje posvećivati formi a ne sadržaju.

Ali kako vrijeme prolazi, sve se više bojim da puno bolje ustvari ni ne možemo. I zato, kad me pitaju jesmo li se za ovakvu Hrvatsku borili 1990-ih, moj odgovor je, nažalost, potvrdan. To dokazuje posljednjih više od 30 godina, tijekom kojih voljom građana na izborima pobjeđuju oni koji su najkorumpiraniji, koji se ponašaju autokratski, koji zapošljavaju i dijele poslove “preko veze” i koji državu ne smatraju vlasništvom svih njezinih građana nego svojim privatnim ili stranačkim vlasništvom.

I zato, što zaključiti nego se složiti s G. B. Shawom, koji je svojedobno ironično konstatirao da je demokracija sredstvo koje garantira da se nama neće vladati bolje nego što zaslužujemo.