Danas donosimo prvu od sedam ispovijesti žena koje su preživjele vukovarske strahote. Zapisale su ih Romana Bilešić i Danijela Mikola, a moćne portrete snimila je Sandra Šimunović. Sve priče pročitajte u nedjeljnom posebnom prilogu 24sata.
Voljela bih da je taj rat završio s mojom generacijom, kad smo to već morali proći. Iskreno želim da se te strahote nikad ne ponove. Ali da treba, opet bih sve ponovila, tihim, smirenim, ali odlučnim glasom govori nam Jelena Posavec Vuković (47).
Ova Vukovarka s varaždinskom adresom, kaže, jedna je od 403 žene koje su branile Vukovar. Jedna je od žena koje su se na pragu mladosti, te ratne 1991., s tek napunjenih 20 godina, prijavile pomoći svom gradu (tad je imala samo 47 kilograma).
Zadužile su pušku i rame uz rame s kolegama branile Vukovar, koji je mjesecima odolijevao kiši granata koje su po njemu nemilosrdno padale.
A samo godinu prije Jelena je završila srednju obućarsku školu u Borovu i zaposlila se kao konobarica u kafiću. U srpnju je otišla na Hvar jer ju je mjesna zajednica odabrala kao pratnju djeci koju su poslali na more.
- U jednom telefonskom razgovoru s mamom, koja je bila u Vukovaru, čula sam da je nešto grunulo. Pitala sam je što je to bilo, a ona je mirno i sabrano, ledenim glasom, odgovorila da je granata udarila na balkon. To je bio okidač, vratila sam se u Vukovar. Brat Duško već je bio u ZNG-u. Počeo je napad na Mitnicu, preko radija su pozivali sve da se priključe obrani grada. Kod nas u naselju živio je Stjepan, gardist koji je nakon ranjavanja bio na kućnom oporavku. Spremao se vratiti u postrojbu, jer su pucanje i granatiranje postajali sve žešći i češći. Zamolila sam ga da me povede sa sobom. Odgovarao me, majka se protivila, ali ja nisam popuštala. Željela sam pomoći - prisjeća se Jelena tog vrućeg i sparnog srpanjskog dana kad je prvi put ušla u zapovjedništvo Ivice Arbanasa, smješteno na Slaviji kraj dječjeg vrtića.
'Želim pomoći, znam čak i pucati!'
Jelena u to vrijeme nije ni znala što je garda, nije imala namjeru biti aktivna vojnikinja. Samo je na bilo koji način željela pridonijeti obrani grada. Samo je htjela pomoći Vukovaru koji je krvario.
- Sjela sam na stolac i Arbanas me pitao: Što bi ti, mala? Rekla sam da želim pomoći, da znam čak i pucati. Cijelu noć prosjedila sam na toj stolcu, dok su oni vijećali hoće li me primiti ili neće. U to vrijeme nisam znala da je 4. bojna, 3. gardijska aktivna garda. Ujutro su mi dali pušku i rekli: ‘Idemo.’ Moja uniforma još nije bila kompletirana i zapravo sam bila u civilnoj odori - sklopljenih očiju, kao da pokušava vratiti film u te dane i što vjernije prepričati svoja iskustva, pripovijeda Jelena.
S osmero suboraca, nepoznatih ljudi, ukrcala se u kamion i došla na Sajmište, na prvu liniju obrane.
Tenk je okrenuo cijev prema nama:'Bježite!'
- Sajmište mi je bilo jako dobro poznato jer sam tamo živjela. Naš položaj gledao je na vukovarski kvart Petrova gora. Vrlo brzo sa suborcima sam postala pravi tim. Disali smo kao jedan, upoznavali se, razgovarali, čuvali leđa jedni drugima. A onda je došao taj 2. listopada 1991., kad sam teško ranjena. Tenkovi su krenuli s Petrove gore, pucalo se non stop, non stop su padale granate. Ulijetali smo i izlijetali iz kuće u kuću, odbijali napade. Moj suborac Čordaš imao je tromblone. Tenkove je odbijao ispucavajući ih sa sredine ceste. Ja sam mu ih dodavala. U jednom trenutku ponestalo nam je tromblona te smo uletjeli u jednu kuću. S prozora jedne sobe ispalio je tromblon. Maknuo se, a ja sam ostala stajati kraj prozora. Pješadija se i dalje približavala. Počela sam pucati. U tom trenutku vidjela sam da je tenk okrenuo cijev prema kući u kojoj smo se nalazili. Okrenula sam se suborcima koji su mi bili iza leđa i viknula: 'Bježite, okrenuo je cijev!' I tad sam čula to zujanje - niže Jelena dok joj glas slabi i prelazi u polušapat.
Oči joj se cakle od suza, lice joj je mirno, no boja glasa odaje njezin nemir i uskovitlane emocije. Suborci Josip i Mira izvukli su je, iznijeli i odvezli u bolnicu. Saznala je da tenku treba od 7 do 10 sekundi od ispaljivanja granate do punjenja.
- Eto, u tom su me roku suborci izvukli i hvala im svima na tome. Sljedeća granata udarila je ravno u dio na koji sam netom prije zalegla. Da sam ostala tamo, raznijelo bi me na komadiće Bila sam teško ranjena - objašnjava Jelena.
Sljedeće čega se sjeća, kaže, je dernjava njezina brata Duška u vukovarskoj bolnici. Taj dan i on je ranjen.
Operacija je trajala četiri sata
- Moj brat bio je u Borovu na punktu, no taj dan je došao u Vukovar jer sam ga tražila da mi donese najdeblje majice. Došao je, ali počeo je taj napad. Nakon mog izvlačenja uletio je u kukuruzište i dobio metak u koljeno. Sjećam se da je u bolnici vikao na medicinsko osoblje i špotao ih zašto me drže na kolicima u hodniku. Krvarila sam, a oko mene je bilo 80-ak ljudi koji su samo taj dan ranjeni. Kroz tih nekoliko sati i moja majka je saznala da su joj sin i kći ranjeni. Operacije se ne sjećam, ali mama kaže da je trajala četiri sata. Pamtim je kraj svoga kreveta, pamtim i riječi liječnika koji joj govori neka prati moj trbuh i odmah ga obavijesti ako krene rasti. Jer to bi značilo da je došlo do unutarnjega krvarenja. Iz tih dana sjećam se i mame koja je spavala na betonu vukovarske bolnice, ranjenika oko mene koji nisu iz moga grada, dečka Zorana, Varaždinca, kojeg sam upoznala u bolnici i kojeg sam Božjom providnošću uspjela naći dvije godine kasnije. To me drži. Ti ljudi koje sam upoznala braneći Vukovar. I više se sjećam njih nego onoga što sam sama proživjela - priznaje Jelena.
Četnik je spasio: 'Odi mala, ima još mesta i za tebe’
U vukovarskoj je bolnici, kaže, bila do 19. listopada, kad je preko Marinaca iz Vukovara izašao zadnji konvoj s ranjenicima.
- Odbila sam ići u tom konvoju, i to zato što je bilo dosta ranjenika koji nisu bili iz Vukovara. Zato sam s mamom otišla u Borovo. Išla sam u komerc na previjanje trbuha, na kojem sam imala veliki i duboki rez. Koliko sam mogla, držala sam straže. To je trajalo koji tjedan-dva. A onda je pao Vukovar. Izašla sam s civilima iz obućare, u koju su nas strpali nakon što su nas sve pokupili. Moj brat je iz Vukovara izašao koji dan prije. Mama i ja nismo znali da li je živ ili mrtav. Čekajući ukrcaj na kamione u obućari, spasio me jedan četnik. Sve do rata držao je disko u koji sam zalazila.
U jedan od autobusa ukrcavala se moja Mira, suborkinja koja me spasila. Krenula sam za njom, no majka me povukla za ruku i rekla: 'Jedno sam dijete izgubila, neću i drugo'. Ostala sam uz nju, no utrpali su je u kamion. Ostala sam stajati. Vrištala bih, urlala, plakala, a ne smiješ ništa, moraš šutjeti, moraš preživjeti. Taj četnik me pogledao i rekao: 'Odi, mala, ima još mesta i za tebe'. I naredio da me stave unutra. Zahvaljujući njemu, ušla sam u taj kamion s mamom - kazuje Jelena. U tom trenutku nije znala kamo idu - u Dalj ili u Borovo Selo, iz kojeg nije bilo povratka. Doveli su ih u hangar na Boboti, gdje su proveli cijeli dan i noć.
'Vozali su nas diljem Srbije, ni sama ne znam kuda'
U tom hangaru čula sam kako prozivaju bratovo ime i samo čekala kad će netko od Srba koje je moj brat spasio iz Lušca u jednom trenutku reći da su mu ovdje majka i sestra. Cijelu noć prosjedila sam na nečijoj torbi, a mama me pokrivala dekama da me ne primijete i ne prepoznaju. Poslije sam saznala da su me školski kolege, Srbi, tražili i prozivali po Borovu. Ukrcali su nas u kamione, pa autobuse, dovezli u Novi Sad. Nisu nam dali da izađemo, pa smo morali mokriti u autobusu. Vozali su nas diljem Srbije, ni sama ne znam kuda, i na kraju ostavili u Brčkom. Tek nakon razmjene civila ušli smo u Hrvatsku. Tek tad sam ušla u svoju zemlju, zaplakala sam - pogleda spuštenog u pod priznaje Jelena.
Iako je jedna gospođa njoj i majci nudila stan u Bjelovaru, dvije žene samo su željele u Zagreb. Ni Jelena niti njezina majka ništa nisu znale o sudbini Duška, Jelenina brata i Tonkina sina. Na Zagrebačkom velesajmu Jelena je kroz prozor vidjela suborca. Očiju punih suza radosnica gledala je u to prijateljsko lice, sve dok na ramenima nije osjetila toplu bratovu ruku. Nakon svih prepreka i neizvjesnosti, napokon su se našli!
- Moj brat je maminim sestrama lagao da je s nama sve u redu jer o mami i meni ništa nije znao. Trebalo im je vremena dok nisu polovili priču - s vragolastim smiješkom kaže Jelena.
Ratna prijateljstva su neraskidiva
Iako je branila Vukovar, taj period svog života ne smatra ratnim putem. Branila je, kaže, svoj grad. Njezin pravi ratni put počeo je u veljači 1992. godine formiranjem 204. A brigade u Rakitju. Nastavila je na južnom bojištu, prošla i operaciju Maslenica, a onda je počela ispisivati novo poglavlje života. Ono neprocjenjive vrijednosti.
Naime, u listopadu 1993. godine saznala je da je trudna. Zbog posljedica teškog ranjavanja u Vukovaru morala je čuvati trudnoću. Rodila je kćer, a dvije godine kasnije i sina. Hrabra, ali krhka ratnica postala je hrabra snažna majka. Njezina djeca njezino su najveće blago. I ratna prijateljstva koja njeguje i dan danas.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Što rat spoji, nitko ne može rastaviti. Možemo se mi porječkati, posvađati. Ali ne daj Bože da nekome zatreba bubreg, tu smo uvijek jedni za druge. I to je tako - zaključuje Jelena.