Iz svog rodnoga grada protjeran sam 1991., kad sam imao 14 godina. Mama, brat i ja zaputili smo se u Makarsku, a otac je ostao braniti Vukovar. Seljakali smo se po gradovima u Hrvatskoj, a onda smo se skrasili u Zagrebu, gdje sam završio srednju školu. Tata je uspio pobjeći iz Vukovara prije samog pada. Vukovar smo pamtili kao lijepi grad u kojem smo živjeli sretan i skroman život. Kući se vraćam 2000. godine, prisjeća se Krešimir Grubišić (45), vlasnik prekrasnog lokala u središtu grada.
Otvorio je restoran Domestic house Lola smješten u baroknoj jezgri nekad porušenoga grada, a preuređenje stare palače u kojoj se nalazi trajalo je godinu dana.
- Po povratku sam počeo raditi u skladištu građevinskog materijala - kaže.
Otac je bio vlasnik, ali sam ubrzo shvatio da to nije za mene. Sjećam se naoko ružnoga grada, ali nama je bio najljepši. Gledali smo ga puni ponosa jer smo napokon mogli hodati slobodni i imali smo ga samo za sebe. Puni entuzijazma gledali smo kako se ljudi vraćaju. Zamišljali smo Vukovar koji ćemo obnoviti za samo mjesec dana i vratiti mu onaj stari sjaj - rekao je Grubišić.
Gradu je, kako kaže, stari sjaj htio vratiti kroz svoj restoran uredivši ga u stilu zlatnog doba Vukovara, kad je ondje obitavala aristokracija.
Tog 18. studenog 1991. godine grad je pao. Potpuno uništen od višemjesečne borbe koja se vodila za svaki centimetar. Civili i ranjenici izvučeni su iz podruma koji im je tad bio jedino utočište. Niz ulice slijevale su se kolone ljudi koji su u rukama nosili tek nešto malo stvari što im je ostalo, a u očima suze i bol.
- Mislim da bismo taj studeni mjesec svi mi Vukovarci najradije preskočili, ali samo zato što nas sve jednako boli. Gledam ljude, osmijehom prekrivaju tugu. Ovdje nema obitelji koja nije osjetila rat. Još tražimo naše nestale. I svaka nova grobnica u svima nama probudi nadu da će majke napokon pokopati svoje sinove. To je jednostavno osjećaj koji se ne može opisati onima koji nisu iz grada - rekao je uspješni poduzetnik koji je, osim u Vukovaru, svoj restoran i hotel otvorio i u Vodicama.
Prisjećaju se Vukovarci svakog lica koje ih je branilo. Mladi zahvaljuju onima koji su grad sačuvali za njih.
- Jeza me hvata dok ovo pričam, ali Vukovar je poseban. Zovem, primjerice, prijatelja iz Zagreba da mu javim da dolazim. On mi odgovori da sam mu se trebao javiti tjedan dana ranije. Dok prijatelja iz Vukovara zovem na roštilj, a on je vatru već pripremio. To su čari koje nas drže ovdje. Volio bih da u Vukovar više dolaze mladi i da se otvaraju nova radna mjesta. Nama ovdje fali još sigurno 10.000 ljudi i još toliko radnih mjesta. Primijetio sam da čak i neki dio ljudi dolazi, ali to je zbog prirodne cirkulacije jer dio njih je odlučio otići van. Normalno da se otvorilo radno mjesto koje se jako brzo popuni i to tako ide u krug. Volio bih da moja djeca ostanu tu - zaključio je Grubišić, ponosni otac troje djece.