Bilo je oko pet kad smo se iskobeljali iz noćnog vlaka i kročili u mrzlu kijevsku zoru. Neispavani, krmeljivi i zbunjeni, okruženi ukrajinskim vojnicima, taksistima, šanerima i sličnim svijetom koji u takve sitne sate boravi na kolodvorima.

Anica Djamić, izvanredna i opunomoćena veleposlanica Republike Hrvatske u Ukrajini, koračala nam je ususret, u pratnji ozbiljnog muškarca. Gospođa Djamić, čija službena titula zauzme pola stupca ovih novina, nakon neslužbenih uvodnih pozdrava ležerno je zgrabila volan službene Škode i dodala gas prema utrobi Kijeva. Naša ekipa uvalila se njenom pratitelju, Zagorcu koji ju je nastojao pratiti po razlokanom asfaltu do zgrade veleposlanstva. Nekoliko puta uspješno je prikrio zijevanje. Policijski sat upravo je završio, a prvi jutarnji trkači i šljakeri pomaljali su se po ulicama. Pred zgradom policajac, neki klinac utegnut u uniformu koja izgleda teža od njega. Pozdravlja. Uzvraćamo. Iznad glava struje zastave, ukrajinska, hrvatska i Europske unije. Lift ide na treći kat, vrata se otvaraju, a tamo, u prostranoj i prozračnoj prostoriji, s teškim, dvorednim zastorima na prozorima...

Lako što su nas ugurali u raspored, lako što su ustali u nekakvu nehumanu uru da nas pokupe na kolodvoru, lako i što su nas čekali po hladnoći, ali ovaj stol... Nakrcan šunkom, kefirom, paprikom, rajčicama, mladim sirom, voćem i sokovima. Sve to odvojilo nas je od svakog pokušaja diplomatskog razgovora. Neko vrijeme za stolom se čulo samo zveckanje pribora. Nasmiješena zaposlenica donijela je kavu. Vani je počelo svitati. Koji su najveći izazovi rada u Kijevu, zanima nas.

- S ljudske strane, izazov je živjeti u ratnim okolnostima. Rat je nešto na što se normalan čovjek ne može naviknuti, ali može prilagoditi svoj dnevni raspored onome što to izazovno vrijeme traži. Mislim da smo svi mi koji živimo ovdje u Ukrajini zapravo prilagodili svoj dnevni raspored uzbunama, koje su česte, koje možda nisu uvijek tako opasne, ali mi ih uzimamo ozbiljno. S druge strane, naš posao sad se vratio na diplomatsku razinu. Na početku rata zapravo smo ostavili po strani svaku diplomatsku aktivnost u uobičajenom smislu riječi i posvetili smo se evakuaciji hrvatskih građana i onih Ukrajinaca koji su željeli u Hrvatskoj pronaći svoj novi dom - pojašnjava ambasadorica.

Zamolila je onu gospođu za još malo sira. Kad je počeo rat, na stolu je bila ponuđena i njena evakuacija, koju nije iskoristila. Zašto?

- Odbila sam iz dva razloga. S jedne strane, znam što je rat. Proživjela sam ga u Hrvatskoj i znala sam koliko je nama značilo da stranac ostaje uz nas, i to stranac koji ima mogućnost otići. Druga motivacija bili su hrvatski građani koji su još bili ovdje i trebalo ih je redovitim putem evakuirati da spase život - jednostavno odgovara i dodaje da su Ukrajinci prepoznali stranca koji je ostao.

- Itekako. Mogu vam reći da zbog toga dobivam velike zasluge, koje ni ne smatram takvima. Za mene je to bio prirodan put, ali vidim u očima drugih kako smatraju da je to bila velika gesta - objašnjava.

Pitamo je boji li se.

- Strah nikad nisam osjećala i zato se ne osjećam hrabrom. Hrabar je onaj koji se boji pa ostane - odgovara gospođa Djamić.

Povukla je i paralelu ukrajinske borbe s Domovinskim ratom.

- U ljudskom smislu ima puno usporedbi. Rekla bih da je i ovaj rat donio izbjeglice, donio je raseljene, donio je ranjene branitelje, donio je poginule. Dakle, na toj ljudskoj razini, oni su jednaki. U drugom smislu, 30 godina kasnije, rat se vrši na potpuno drugi način. I to je dodatni izazov za ovu zemlju, koja je mnogo veća, deset puta veća od Hrvatske, a i zapravo je i neprijatelj mnogo jači - smatra veleposlanica.

Prijestolnica se promijenila. Vidi se naočigled, mimo klasičnih simptoma rata.

- Osjeća se velika razlika jer Kijev više nije onako napučen kao što je bio. Za vikend se osjeti da više nema one živosti na ulicama. S druge strane, nema turista. Stranci na preporuku svojih zemalja ne dolaze, a oni koji su tu stalno obično su zaposlenici međunarodnih organizacija ili su možda ostali zbog nekih drugih obiteljskih razloga - primjećuje ona.

Zadovoljna je, kaže, suradnjom dviju zemalja.

- Imamo dobre odnose od početka rata. Premijer je odigrao ulogu u tome, a osim toga, još od 2014. godine kao jedan od izvjestitelja u Europskom parlamentu dobro je upoznao Ukrajinu i mnogo puta dolazio. U ovom vremenu rata stali smo kao Hrvatska odmah uz njih. Kao što znate, i ukrajinski je narod prijateljski nastrojen prema Hrvatima. Puno ih je dolazilo u našu zemlju na odmor, iako to nije najjeftinija destinacija za njih, ali oni se svejedno zbog te topline, koja nije samo temperaturna nego i mentalna, uz sličnost i podudarnost jezika, vraćaju i dolaze u našu zemlju - kaže nam Djamić.

Vani se potpuno razdanilo. Zastave, hrvatska, ukrajinska i europska, izvijale su se na jutarnjem vjetru.