Pravo na liječenje i pravo na život – nema važnijeg i jačeg od toga. I ne postoji ništa na ovome svijetu što bi ta prava smjelo pogaziti. A upravo to su učinili posljednjih dana, kada su zbog krize s veledrogerijama lijekovi u bolnice dolazili na kapaljku, a dio teško bolesnih ljudi ostao bez svojih terapija koje im znače život.

Udruge pacijenata to su nazvale jednom rječju koja najbolje odgovara situaciji – nedopustivim. I još su bili preblagi, jer ugroziti nečije pravo na život i liječenje zastrašujuće je i tragično, osim što je nedopustivo.

Veledrogerije i vlada prepucavaju se godinama, a zbog posvemašnjeg manjka sustavnog rješenja i loše zdravstvene politike kojoj svjedočimo praktički oduvijek, dugovi i fakture koje neplaćene stoje i godinu dana postale su normalne. Iako to nikako ne bi trebale biti. Svi se nabacuju silnim milijardama, a onda se međusobno prepucavaju koliko stvarnih milijardi iznosi dug. No pacijente to ne zanima.

Nekome tko životari od mizerne mirovine, a pritom se bori protiv teške bolesti, te su milijarde imaginarne, nebitne. Taj netko samo želi da se poštuju njegova osnovna ljudska prava, i da se, nakon što je godinama pošteno uplaćivao zdravstvene doprinose, političke i interesne zakulisne igre ne lome na njegovim leđima.

Da se nitko ne lopta njegovim životom kao vrećom krumpira. Loptice krivnje ne mogu se prebacivati s isključivom svrhom spinanja i sakupljanja političkih bodova, već ovaj problem, jednom za sva vremena, treba riješiti zajedničkom suradnjom države i lokalnih zajednica koje su osnivači bolnica.

Nedavno je ravnatelj čakovečke bolnice rekao – kao da smo u ratnom stanju. Suradnja i konsenzus na svim razinama. I to je jedino ispravno.

Jer bolesti ne biraju, ne čekaju, ne zanimaju ih proračunske stavke i financijski algoritimi. I životi nemaju cijenu.