Od sinoć čekam da mi sina i suprugu, oboje invalide, preko graničnog prijelaza puste u Mađarsku, rekao nam je u četvrtak zabrinuti Valerij Kovaljčuk. Ukrajinca koji već četiri godine radi u hrvatskim brodogradilištima zatekli smo u autu hrvatskih tablica na parkiralištu privremenog prihvatilišta u Beregsuranyju, koje je organizirala dobrotvorna služba mađarskog Malteškog reda.
Kovaljčuka je nakon 12 sati vožnje iz Splita dovezao Hrvatin Galić. Nakon noći provedene u automobilu Valerij i njegov prijatelj pokušavaju riješiti birokratske probleme zbog kojih mu sina ne puštaju iz Ukrajine.
- On je invalid treće kategorije, a nema potvrdu da jedino on skrbi o svojoj mami, koja je u invalidskim kolicima. To nije riješeno u dokumentaciji, pa sad čekamo da se to riješi - objašnjava nam Kovaljčuk.
Dodaje kako sina (24) i suprugu (51) nije vidio već godinu i pol. Obitelj mu živi u Netišinu, gradu oko 350 km od granice. Stanuju u zgradi na osmom katu. Zbog čestih nestanaka struje im ne radi lift, a supruga mu je u kolicima. Kovaljčuk sad radi u splitskom brodogradilištu. Prije toga radio je u brodogradilištu u Puli.
- Gradim brodove i sretan sam u Hrvatskoj. Plan mi je bio organizirati operaciju noge za sina kada dođe u Hrvatsku - kaže Kovaljčuk.
Ma'te Fellegi iz mađarske dobrotvorne službe Malteškog reda kaže nam kako im se nedavno javio Filip iz Hrvatske i ponudio pomoć.
- On je šesteročlanu izbjeglu ukrajinsku obitelj odvezao besplatno u Zagreb i osigurao im smještaj na mjesec dana. Potom se vratio, a kako drugi izbjegli Ukrajinci nisu imali potrebe ići u Hrvatsku, jednu je obitelj odvezao na jug Mađarske kod prijatelja - kaže nam Ma'te.
Kroz njihov prihvatni centar do sada je prošlo nekoliko tisuća ljudi. Preko prijelaza u Beregsuranyju na dan prođe oko 2000 izbjeglica iz Ukrajine. Neki od njih, iscrpljeni dugim putem, spavaju u automobilima uz cestu. Fellegijev šef Imre Szabjan kaže nam kako o izbjeglicama iz Ukrajine svakog dana brine 30-40 volontera. Njima se pridružilo i petero liječnika dragovoljaca.
- K nama uglavnom dolaze žene i djeca te stariji ljudi. Jedna skupina već se prije prelaska granice dogovorila s prijateljima ili rodbinom kamo će ići. Kada dođu k nama, popiju čaj, okrijepe se, ugriju, pričekaju prijevoz i za nekoliko sati idu dalje. Druga skupina su ljudi koji također znaju kamo će, no treba im neko vrijeme da si organiziraju prijevoz, ili su to ljudi kojima treba neko vrijeme da odluče što će i kako će. Mi im nastojimo pomoći spajajući ih s volonterima koji nude besplatan prijevoz. Oni kod nas, u pravilu, ostaju dva-tri dana. Imaju osiguranu hranu, piće i medicinsku pomoć - kaže nam Szabjan. Dodaje kako im pristižu i traumatizirani ljudi iz ratnih zona.
- Neki dan došla nam je majka s djetetom koje, iako je vani bilo poprilično hladno, nije željelo ući u zgradu. Kuća im je razrušena u bombardiranju, pa je dijete bilo u strahu da bi se i ova zgrada mogla srušiti - kaže Szabjan.