Kad sam prije sedam godina pokretao nasade aronija, litra soka koštala je 110 kuna. Mislim da dovoljno govori činjenica kako danas ista ta litra soka košta 50 kuna.
Svi koji su posadili aroniju u zadnje tri godine u vrlo su teškoj situaciji, gotovo bezizlaznoj. Meni se isplati raditi i dalje jer imam tržište koje sam stvarao svih ovih godina, no znam za mnoge koji su ove godine čupali nasade, nisu ni brali. Zašto? Zato što, čim nekome dobro krene, odmah to žele raditi i drugi. Tržište se zasiti i onda više ne ide. Tržište aronije u Hrvatskoj davno je prešlo svoj maksimum – kazao je Damir Markov (32) iz Đurđevca.
Osim soka, na svom OPG-u proizvodi i džem te druge prerađevine aronije. Iz Ministarstva poljoprivrede doznajemo da su u 2016. aroniju uzgajala 553 poljoprivredna gospodarstva na 396 hektara, a u 2017. godini 521 gospodarstvo na 1037 hektara.
Okrutni zakoni tržišta
Problem zasićenog tržišta itekako su osjetili proizvođači smilja. Prije desetak godina pojedinci su gotovo s podsmijehom doživljavali farme smilja, a prije tri godine to je bila brza i laka zarada. Ulje od smilja u kozmetici i farmaciji je među najtraženijim sirovinama. Za samo litru tog ulja na tržištu se može postići cijena od vrtoglavih 1800 eura. No kad je o sirovini riječ, situacija je obrnuta. Prije nekoliko godina kilogram smilja u otkupu je bio 25 kuna. Mnogi su se polakomili i počeli mahnito saditi, no danas je ta cijena jedva pet kuna za kilogram.
- Smiljem se u 2016. godini u Hrvatskoj bavilo 440 poljoprivrednih gospodarstava na 417 hektara, a u 2017. godini registrirano je 1543 gospodarstva, koji su imali 739 hektara smilja – kažu iz ministarstva.
- Razlozi propasti su višestruki. Naime, povećana je ponuda s drugih prostora jugoistočne Europe, a zbog smanjene potražnje ne može biti cjelovitog otkupa. Povećala se ponuda smilja iz prostora na kojima nije njegovo prirodno stanište, pa je zbog toga pala i kvaliteta sirovine.
Zbog svega toga mala gospodarstva su odustala. Samo kvaliteta osigurava stabilan plasman i korektan odnos između prerađivača i otkupljivača smilja za farmaceutske kuće – tvrdi Dragan Marinović iz Poličnika kraj Zadra.
Kaže kako za smilje postoji budućnost, ali budućnost je i u egzotičnom voću, konkretno u nasadima banana koje je zasadio. U Dalmaciji je prvi napravio farmu banana, a ističe kako od poslova odustaju malodušni, dok samo uporni opstaju. Upornost nije pomogla Akošu Pinkertu (37) iz Suze kraj Osijeka jer je nakon osam godina proizvodnje morao staviti ključ u bravu. Proizvodio je kulen i kulenove seke od kunića.
Nema sluha za farme
- Primorali su me i mislim da je za to kriva država. Naime, svi mi na selu imamo životinjski otpad. Nekome ugine krava, a netko proizvodi nešto od životinja pa mu ostanu iznutrice, kože, perje ili drugo. Taj otpad smo mogli odlagati u tzv. mrcilišta. To su jame u koje se bacao takav otpad, a netko od seljana bi se brinuo da redovito posipa vapno kako ne bi bilo zaraze. No onda su mrcilišta zabranili i po Baranji postavili kontejnere u koje nije dopušteno odlagati otpad kunića, kako su mi rekli. Ne znam zašto, jer otpad od svinje ili krave može se uredno odložiti, ali kunić ne dolazi u obzir. Kad sam u općini pitao što mi je činiti, rekli su mi da kupim kontejner samo za sebe, no to je skuplje od cjelokupne moje proizvodnje. U punoj sezoni sam proizvodio po 2500 kunića – tvrdi Pinkert.
Objašnjava i kako u kunićarstvu mlade životinje često ugibaju pa bi praktički svakog dana morao zvati veterinarski servis da skupi uginule životinje, što se pak njima ne isplati jer im je niska cijena od 50 lipa po kilogramu za dolazak.
- I ne žele vam doći svaki dan. Ako hoćete zvati kafileriju, najbliža je u Osijeku, do kojeg ima 32 kilometra. Tijekom ljeta je čovjeku uginula krava u selu. Osam dana je po onoj vrućini čekao da se netko smiluje doći te je odveze. Nisam htio bacati animalni otpad po šumi pa sam lani konačno ugasio farmu. Za legalnu farmu moram imati dokument da sam legalno riješio taj problem. U općini ni bilo gdje drugdje nije bilo sluha za mene. Spremni su kažnjavati, ali ne nude rješenja. Od farme sam solidno živio. Sad radim za nadnicu – razočarano priča Pinkert pokazujući prazne kaveze uz tvrdnju da bi, ako se situacija promijeni, u roku od šest mjeseci mogao opet pokrenuti proizvodnju.
- U Hrvatskoj je registrirano 5667 farmi koje drže kuniće, od toga četiri farme imaju kapacitet proizvodnje više od 1000 komada (maksimalno 1200), a 40 farmi je s kapacitetom od više od 100 komada. Većina farmi ima manje od 20 životinja – kažu u nadležnom ministarstvu.
Uništio ih je zakon
Prst krivnje uperili su prema državi i proizvođači činčila. Od 1. siječnja 2017. zakonom je zabranjeno uzgajati životinje u svrhu proizvodnje krzna, ali ne brani proizvodnju činčila kao kućnih ljubimaca. U praksi, to znači da je od više od 2000 uzgajivača u Hrvatskoj nakon 1. siječnja lani preostalo sedam farmi koje zakon tretira kao uzgajivače kućnih ljubimaca.
- Taj zakon nas je gotovo uništio. Znam mnoga gospodarstva koja su stavila ključ u bravu, iako je riječ o perspektivnom poslu. Opstao sam zahvaljujući kupcu u Mađarskoj, no moram istaknuti kako smo mi u Hrvatskoj u lošijoj situaciji od europske konkurencije. Činčile moramo izvoziti žive pa je time otkupna cijena puno manja nego što je to cijena naših konkurenata. Pali smo na niske grane, i to sve zahvaljujući politici. Ja sam u poslu 26 godina i veterinar sam po struci, tako da jako dobro znam o čemu govorim. Dok se u Europi ovakvi poslovi potiču, kod nas se brane zakonom - ogorčen je najveći hrvatski uzgajivač činčila Bruno Ivančan iz okolice Virovitice. Kaže kako će, ako Vlada nastavi uništavati taj sektor, cjelokupno poslovanje prebaciti u Mađarsku u kojoj ga, tvrdi, čekaju raširenih ruku.
- Ako do toga dođe, ni tablice na autu ne želim iz Hrvatske - zaključio je Bruno. Veliki hit bile su i farme nojeva. Pojedini naslovi u medijima uoči 2000. godine pisali su parole poput "Na leđima nojeva u bolju budućnost", otvarale su se klaonice za meso nojeva jer je "tržište zajamčeno", no polako iz godine u godinu sva su ta jamstva izblijedila. Ljudi su u farme uložili milijune. Danas je, kažu nam u ministarstvu, u Hrvatskoj ukupno 49 registriranih farmi, a ni jedna klaonica. Posljednja se zatvorila lani. Također, lani su se otvorile tri nove farme.
Bez plana i programa
- Biznis s nojevima je propao jer ljudi nisu imali pojma o uzgoju. Kod svinje nakon klanja možete iskoristiti 75 posto mesa, a kod noja tek oko 50 posto. Osim male iskoristivosti, nije bilo tržišta za perje niti se mogla iskoristiti koža. Cijena po kili mesa bila je iznimno visoka, oko 110 kuna, a na primjer teletina je 70 kuna. Nojevo meso je zahtjevno za obradu, a u Hrvatskoj je malo tržište koje nema kulturu konzumacije tog mesa. Za izvoz je pak bilo premalo proizvođača. I u konačnici, cijena prehrane je visoka jer puno jedu. To je kao da hraniš bika, a od svega na kraju ništa. Zato je sve propalo - tvrdi Drago Dropučić iz Klaonice br. 25, u kojoj se također moglo klati nojeve.
Ivan Vuletić (54) iz mjesta Stomorska na Šolti već 16 godina drži nojeve. Sad ih ima samo troje, konkretno noja Matu i dvije nojice. Kaže kako nitko nije sagradio otkupne stanice za nojeve niti omogućio izvoz mesa na eurotržište što je vodilo u propast.
- Ukupna vrijednost početne investicije bila je oko 60 tisuća tadašnjih njemačkih maraka. I počela je proizvodnja, pa je i u okolici Splita postojala farma sa 70-ak nojeva. Ali tad se dogodilo da ni tržište nije prepoznalo proizvod pa ljudi nisu imali gdje s nojevim mesom. Neki su radili prezentacije, proizvodili kobasice, paštete, pokušavali svašta, ali bezuspješno, jer je nojevo meso za naš svijet jednostavno bilo preskupo. Došla je i kriza, smanjila se kupovna moć te su ljudi počeli izlaziti iz tog posla. I to su dva glavna razloga propasti inače dobre ideje: nepostojanje sustava i loš standard građana - zaključio je Vuletić koji, unatoč svemu, još drži tri noja na svojoj Ikos farmi na Šolti.
- Držim ih iz ljubavi i kao atrakciju, a želja mi je ovdje sagraditi samoodrživu ekofarmu. Zasad su tu tri noja, dvije himalajske koze i nekoliko kokoši, ali bit će toga još - kaže Ivan.
Vuletić nam je dodatno opisao nojeve i njihove životne navike.
- Nojevi vole mir i sigurnost, a kad tako žive, jedna nojica tijekom sezone snese 30-35 jaja. Jako su plahi, ne vole uzbuđenja. Jaja su teška više od kilograma, a jedno jaje je obrok za nekoliko ljudi. Meso im je vrhunsko, a koža nosi visoku vrijednost i po kvaliteti je odmah iza krokodilske - zaključio je Ivan Vuletić.