Smatrao sam se postojanim kositrenim vojnikom. Zapravo, to sam bio zadnjih mjesec dana. Dirnut, duboko ranjen ruskom agresijom. Međutim, nisam skrenuo s kolosijeka. Držao sam se. Bio sam miran i uravnotežen – onoliko koliko čovjek srednjih godina može biti miran i uravnotežen u ratu. U de facto opkoljenom gradu u centru Europe. Čovjek kojeg nisu primili u teritorijalnu obranu, ali mu je obećano da će ga imati na umu. Ako neprijatelj uđe u Kijev. Čekao sam i držao sam se.
Međutim, prije dva dana sam bio slomljen. Kao da su preko mene prešle gusjenice tenka. Htio sam odustati od života. Pročitao sam, čuo i vidio što su ruski takozvani oslobodilački vojnici radili u Buči, gradiću u blizini glavnog grada Ukrajine. Grad za koji su, možda, znali samo stanovnici kijevske regije. Sada će, očito, cijeli svijet znati za njega.
U lokalnoj mrtvačnici leži 340 mrtvih tijela. I to nije sve, kažu. To su mrtvi iz jedne masovne grobnice. Skupljeni su i razbacani leševi s ulica. Ubijeni su izvlačenih iz pogođenih automobila. I iz podruma kuća. A koliko ih još može biti u drugim podrumima, u drugim autima, u drugim napola spaljenim krevetima– samo Bog zna.
Ne mogu doći k sebi od te užasne, strašne, apokaliptične stvarnosti, ne mogu se sabrati. Kako, kako se to moglo dogoditi u naše vrijeme, usred civiliziranog svijeta? Kako se to moglo dogoditi civilima, nenaoružanim ljudima koji su samo vozili bicikl, koji su vozili auto pod bijelom zastavom, koji su se jednostavno sakrili u podrum svoje kuće od rata? Kako se to moglo dogoditi?
Međutim, u isto vrijeme, nažalost, moj neprirodan, nezamislivi šok i nije iznenađenje. Dapače, suprotno. Uopće me ne čudi što moskovska horda radi u mojoj zemlji. Neću ovdje govoriti o događajima iz prošlosti – kako je vojska ruskog cara Petra I. ubila cijeli ukrajinski grad Baturin. Prije stotinjak godina druga ruska vojska - sovjetska - ubila je tristotinjak ukrajinskih studenata u blizini Krutyja dok su, protestirajući, blokirali put za Kijev. Govorit ću o sadašnjosti. Tek moramo čuti i vidjeti što Rusi rade u Černihivu, Mariupolju, Harkovu i drugim gradovima, mjestima i selima. Čuti i vidjeti cijelu istinu. Znam da će nam se od te istine lediti krv u žilama.
Zašto nisam iznenađen? Ma sve je jednostavno. Primijetio sam da se prije otprilike tjedan dana ton ruske propagande dramatično promijenio. Ako su prije Ukrajinu nazivali „braćom koju treba osloboditi od nacizma“ jer su bili uvjereni da „tamo ima samo šačica nacista“, sada su uvjereni da su cijela Ukrajina „nacisti i banderovci koji moraju biti nemilosrdno uništeni“. Zato oni provode ovaj ludi, zastrašujući plan, scenarij u kojem oduzimaju život nedužnim ljudima na brutalan način.
Stoga, dragi Europljani, nemojte se čuditi ruskim zvjerstvima u Ukrajini. Oni to rade namjerno, promišljeno. Hvaleći se svojom „povijesnom misijom“. Ali hvaleći se podlo - jer se još boje priznati zločine, a sve svoje strahote i dalje pripisuju ukrajinskim vojnicima. Čak i sazivaju Opću skupštinu UN-a o „ukrajinskim zločinima u Buči“.
Bojim se razmišljati, ali čini mi se da će Rusi u Ukrajini nastaviti voditi politiku genocida. Prema riječima njihova boga Putina, nije postojala i ne postoji zemlja Ukrajina. Stoga se mora uništiti. To je ono što pokušavaju učiniti ljudi koji nemaju lica, vidi se samo njihov razbojnički bijes.
Ovdje se tragedija u Buči uspoređuje s tragedijom u Srebrenici 1995. godine. Činilo se da svijet više neće poznavati takav užas, ali kako se pokazalo, zakon nije napisan za antikrista. I, dakle, ništa se iz povijesti nije naučilo. Ali Ukrajina će dobro pamtiti košarkaše srpske “Crvene zvezde” koji su prije utakmice Eurolige protiv “Žalgirisa” odbili podići ukrajinsku zastavu s natpisom “Stop the War”. Bog sve vidi.
I još jedno. Ne sumnjamo da će EU, NATO i drugi demokratski i civilizirani "jamci ukrajinske sigurnosti" još jednom izraziti svoju „zabrinutost“ zbog užasnih fotografija i snimki iz Buče. I opet će udarati glavama o zid – odnosno pozvati Putina da zaustavi rat. Nemojte zvati. To je beskorisno. Konačno, poštujte sebe. Svjestan sam da NATO neće zatvoriti nebo nad Ukrajinom. Zapravo, ja to ni ne tražim. Jedino što tražim: dajte nam konačno pravo oružje, a ne pancirke, kacige ili čak Stingere. Dajte nam oružje. Ali za borbu na daljinu: moderne sustave protuzračne obrane, tenkove, topove, dronove. I onda ćemo mi sami izravnati račune za Buču. I za desetke drugih imenovanih i neimenovanih zločina Putinove horde. U suprotnom bi se moglo dogoditi da i vi, sada Europljani na sigurnom, uskoro uživo iskusite našu stvarnost.