Cijeli razred ispisan zbog bullyinga jednog djeteta, mališani koji ostaju uplakani pred školom jer im nisu našli razred... Ni u najcrnjem scenariju školska godina ne bi smjela počinjati ovakvim vijestima. A opet, u tim vijestima koje šokiraju čak i one koji nemaju djecu, obuhvaćeni su veliki problemi sustava koje stalno stavljaju po strani. Lijepo je hvaliti se ulaganjima u nove školske zgrade, vrtiće, sportske dvorane, no škole nisu (samo) zidovi. Najvažniji dio sustava su učiteljice, učitelji, nastavnici, stručni suradnici, ravnateljice i ravnatelji, odgojiteljice, pa i tete kuharice i domari. No školstvo nije usamljeni otok i sigurno ne može dobro funkcionirati ako nema podršku. A podršku treba dobiti od vlasti i države. Nije dovoljno tek povisiti plaće i reći “ulažemo”. To se jasno vidi na primjeru ispisanog razreda, ali i mnogih drugih nemilih primjera u kojima se škole same ne mogu nositi s problemima djece i mladih. Brojne udruge i stručnjaci već godinama, još i prije korone, upozoravaju na probleme mentalnog zdravlja, nesnalaženje roditelja s novom tehnologijom, ali i bahaćenje te nesuradljivost tih istih roditelja. I sve zapinje na slavnoj rečenici “škola je iscrpila sve mogućnosti”.