Sjećate se kad je Zoran Milanović parafrazirao onaj rasistički vic "Šaraj malo, brate, šaraj"?

Tako i Ivica Puljak i njegovi ljudi "šaraju" u svojim skandalima.

Počelo je prije prošle lokalne kampanje kad je izvučena snimka na kojoj Ivica Puljak u svadbenoj atmosferi pjeva ustaške pjesme. Nastavilo se s komentarom Bojana Ivoševića u jednoj raspravi na internetskom forumu gdje je ovaj ispalio da mu je "sve jasnije zašto se Hitler okomio baš na Židove". Puklo je s Ivoševićevom prijetnjom novinarki Slobodne Dalmacije da će joj se "krvi napiti", nakon čega se išlo na izbore. 

A sada, slavni par Puljkovih najbližih suradnika, Bojan Ivošević i Luka Baričić, uhvaćen je u seks aferi s parom navodnih djevojaka iz Srbije, od kojih je jedna - opet navodno - bila maloljetna.

Znači, to je pravo šaranje: malo ustaše, malo antisemitizam, malo nasilne prijetnje, malo seksi afere.

Tako šaroliku listu afera malo tko može nanizati.

Šarolike isprike

Kao što je šarolika i lista isprika i izlika. Za ustaške pjesme Puljak se branio da je bio mlad, pa se Ivošević za napad na Židove naprosto ispričao, ali je "očekivao i ispriku druge strane", pa je Puljak za napad na novinarku rekao da "to nije prijetnja", a sada govori se da je seks afera podvala mafije, desnice i koga god.

I sve prolazi.

Ono što bi pokopalo - i trebalo pokopati - ostale hrvatske političare, Ivici Puljku i njegovim ljudima uredno prolazi. Ma koliko upravo Puljak i njegova supruga bili najažurniji i najglasniji u pozivanju na političku, moralnu i svaku drugu odgovornost.

Jer, Puljak i njegovi suradnici obično su uvijek žrtve. Onda kad nisu krivo shvaćeni.

Jaja bez mozga

Na stranu to što su Ivošević i Baričić bili žrtve podvale. Oni su krivi što su se, kao političari u kampanji, navukli na jeftinu seksi podvalu, čime su pokazali manjak inteligencije, pa i one bazične.

Reklo bi se, podlegli su strastima. Kao što je Ivošević u prijetnji novinarki podlegao drugim strastima. I u onom strastvenom antisemitskom ispadu. A i Puljak je pun strasti pjevao ustaške pjesme.

Za sve Puljak i ekipa imaju ispriku. Za sve imaju objašnjenje. I iz svega imaju izlaz. 

Jer uvijek ima netko gori od njih, netko opasniji, netko pokvareniji, obično nepoznat netko tko im podmeće, podvaljuje i naprosto vadi iz konteksta.

Ono što ne bi smjelo proći ni Željku Kerumu, prolazi Ivici Puljku i njegovu "enfant terribleu" Bojanu Ivoševiću.

Prokletstvo je blagoslov

No u svemu tome, u cijelom tom političkom prokletstvu Puljka, Ivoševića & Co. krije se i jedan blagoslov. Za njih, naravno.

Naime, dok se raspravlja o ustašama, Židovima, novinarima i seksi fotkama, u izbornoj kampanji ne raspravlja se o Puljkovim i Ivoševićevim političkim referencama. O njegovim rezultatima na čelu Splita u proteklih godinu dana. O onome što je postigao, te naročito što nije postigao.

Ivica Puljak brani se od stvari od kojih se zapravo najlakše obraniti. "Dečki su se malo zaigrali, seksualnost invalida i to je sve podvala mafije". Štoviše, Puljak iz ovih afera uporno izlazi kao moralni pobjednik. On je žrtva, ako ne vlastitih i strasti svojih suradnika, a ono žrtva mafije i politike. 

Ali opet mu je bolje o tome razgovarati, nego o rezultatima na čelu grada.

Zato mu to "šaranje" zapravo donosi olakšanje u kampanji. Zajedno s Kerumovim napadima.

A da je Kerum?

Svejedno, zamislimo kako bi Puljak, njegova supruga i njegovi suradnici reagirali da su se sve ove stvari - ustaštvo, antisemitizam, prijetnje, seks afera - dogodile Željku Kerumu ili nekom HDZ-ovcu. Ne moramo zamišljati, naslušali smo se tih reakcija proteklih godina.

Znači, četiri možda najgora politička grijeha Puljak je otresao s revera kao peludnu prašinu. I ovoga puta je, kao i mnogo puta prije toga, stao pred mikrofone, izbiflao ispriku zamotanu u jadikovku, okrenuo se i nastavio po starom.

To već prerasta u politički fenomen, u antologijsku priču, lekciju iz politologije. Kako političaru koji se prodaje kao najveća moralna vertikala, kao najozbiljnija politička pojava, kao ultimativni politički akter, prolaze najveće gadosti i prljavštine.

Za koje su apsolutno sami krivi.

Sami pali, sami se ubili

Puljak je sam pjevao ustaške, Ivošević je sam pisao antisemitske komentare i sam je govorio novinarki da će joj se "krvi napiti", Ivošević i Baričić sami su se upustili u lascivnu prepisku s lažnim profilima na internetu.

Drugi su samo to iskoristili u političke svrhe.

Ako je to prljavština, onda i Ivošević i Baričić imaju u tome prste.

Imajući, dakle, sve to u vidu, postavlja se pitanje kako ljudi takvog karaktera - slabog kao i naprasnog - takvog manjka inteligencije i samokontrole, mogu uopće funkcionirati u politici i na čelu velikog grada.

To nije samo politički, već i sociološki fenomen.