Moj ujak Ivan Kovačević poginuo je nakon pada Petrinje kod zloglasne Vile Gavrilović. Bio je pripadnik ZNG-a od kolovoza 1991. godine, a sa svojih 20-ak suboraca upao je u četničku zasjedu.
Zarobili su ih, a kako smo mi, obitelj, čuli, prvo su ih prebili, zatim natjerali da trče prema šumi i potom po njima pucali.
Moja majka Blaženka intenzivno je tragala za svojim bratom. S vremenom se razboljela, a traganje za ujakom nastavila sam ja, počela je svoju priču Anita Gulam Blečić (47). Kad je njezin ujak Ivan nestao, bila je tek srednjoškolka pred upisom na fakultet, živjela u nekom svom svijetu i uživala u mladenaštvu.
- Moj ujak radio je u tvornici Gavrilović i Zboru narodne garde priključio se 5. kolovoza 1991. Nije bio oženjen, nije imao djece i živio je u Petrinji sa svojim starijim bratom Josom. Sjećam se da smo brat i ja svake praznike provodili kod njih u Petrinji. Svog nestalog ujaka Ivana pamtim kao dobričinu, čovjeka koji se zaista jako volio šaliti. Bio je vrlo blizak s mojom mamom, uvijek su bili u kompi, oboje vedrog duha. Osim tijekom školskih praznika, ujake smo u Petrinji obavezno posjećivali jednom ili dva puta mjesečno. Nikad neću zaboraviti taj silan smijeh i šale koje su odzvanjale kućom. Moja majka i ujak prisjećali su se svojih anegdota i spački koje su radili kao djeca - prisjeća se Anita. Iako ne pamti posljednji susret i riječi koje je razmijenila s ujakom, taj trenutak ostao je duboko urezan u sjećanje njezine majke. Kako joj je ispričala, pri zadnjem susretu u Petrinji hvalio joj se puškom koju je zadužio kao pripadnik ZNG-a, što je s ponosom i stalno isticao.
- Mama i tata toga su dana od njega odlazili, a moj ujak Ivan ostao je stajati na cesti i mahao im kao što nas je bezbroj puta do tada ispraćao. Mi smo živjeli u Zagrebu, gdje smo i čuli da je Petrinja pala 16. rujna 1991. godine. Iz priče smo saznali da su zarobili skupinu hrvatskih branitelja, a iako nismo imali čvrstih dokaza, pretpostavili smo da je ujak bio među tom skupinom branitelja koji su upali u četničku zasjedu - prisjeća se Anita. Vijest da je nekolicina branitelja uspjela preživjeti u obitelji je probudila nadu i vjeru da je i njihov Ivan među tim preživjelima.
- Vrijeme je prolazilo, njega nije bilo, nije se javljao. Moja majka je u svom traženju došla do čovjeka koji je preživo taj masakr i on joj je potvrdio da je moj ujak bio među zarobljenima i da ga je vidio. Nakon te informacije u nama je tinjala nada da je zarobljen, da će ga razmijeniti, da nije među mrtvima i da će se kad-tad pojaviti. Međutim, kad se 1995. iskapala ta masovna grobnica kod Vile Gavrilović, na posmrtnim se ostacima nije mogla raditi DNK analiza nego su se posmrtni ostaci identificirali prema stvarima i odjeći koju su uz ostatke našli. No moja mama nije ga mogla identificirati, nije prepoznala niti jedan predmet koji bi mu pripadao. Iako je sa svojim starijim bratom dala krv za DNK analizu, ni tu se nisu našle podudarnosti - pripovijeda Anita.
Kad se uključila u potragu za nestalim ujakom, nije joj bilo lako suočiti se sa svim strahotama koja je čula tijekom traganja. Stojeći uz majku, s ponosom je slušala kako se ime njezinog ujaka, hrvatskog branitelja, čita na popisu ubijenih branitelja na masovnoj grobnici kod Vile Gavrilović i gledala kako prima spomenicu za njegovu požrtvovnost.
- Meni je drago da moj ujak ima status hrvatskog branitelja. Taj status ništa ne mijenja u našoj obitelji. Niti smo tražili niti ostvarujemo ikakva prava. Ponosna sam što je moj ujak bio čovjek, uzeo pušku, branio svoju kuću, svoj grad i svoju zemlju. A na kraju je tako strašno ubijen - govori Anita. Priznaje da joj je bilo teško i mučno slušati priče preživjelih svjedoka egzekucije. U ustrajnoj potrazi uspjela je doći i do preživjelog iz tog masakra. Taj branitelj nije se sjećao njezinog ujaka jer su zarobljenici prikupljeni odasvud i spojeni u jednu skupinu.
- Ispričao mi je da su pucali po njima i da je tom prilikom i on ranjen pao niz liticu. Iznenada je na sebi osjetio mrtvo tijelo. Nije se mogao niti usudio pomaknuti. Bojao se i disati. Ni sam mi nije mogao reći koliko je dugo čekao da glasovi utihnu i da se četnici raziđu. Kad je shvatio da je mirno, polako se izvukao ispod leševa i kroz šumu uspio doći do hrvatske vojske - svjedoči Anita. Povjerava da joj je jako teško odlaziti na spomen obilježje te masovne grobnice kraj zloglasne Vile Gavrilović. Bez obzira na to što prolaze godine, osjećaj joj je uvijek isti - ružan i nelagodan.
- Prvi put u Petrinji sam nakon rata bila tih godina kad sam se uključila u potragu za ujakom. Teško je, pretužno doći tamo, a kroz glavu ti prolaze misli kako je to tada bilo, što su ti nesretni ljudi proživljavali i kako je strašno natjerati ljude da trče, pritom pucati po njima, a prije toga ih prebiti. I baš zato ne volim odlaziti u Petrinju. Dok je još intenzivno tragala za bratom, moja je majka obilazila udruge, Crveni križ i pokušavala ga naći na sve načine. Eto, prošao je rat, prošle su i godine, a mog ujaka još nema - zaključila je Ivanova nećakinja Anita.