Danas se navršava 25. obljetnica događaja poznatijeg kao "prelet za Hrvatsku", kada je pilot Danijel Borović 4. veljače 1992. s bihaćkog aerodroma Željava preletio MiG-om 21 tadašnje JNA u pulsku zračnu luku čime je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) dobilo prvi nadzvučni borbeni zrakoplov.
Nakon polijetanja toga dana u popodnevnim satima Borović se MiG-om 21 kao pratitelj za vrijeme vježbe presretanja na pravcu Bosanski Petrovac - Drvar na oko 3500 metara visine odvojio od vođe i skrenuo sa zadanog kursa i u sumrak krenuo prema Hrvatskoj. U uvjetima lošeg vremena i sumaglice nad Likom, morao je mijenjati plan pa je Velebit preletio u smjeru Zadar-Nin u nepovoljnim uvjetima bez radio veze, mogućnosti navigacije, nalaženja orijentira i u opasnosti otkrivanja radara s Plješivice, a tijekom leta u par navrata razmišljao je i o iskakanju iz zrakoplova ponestane li mu goriva.
U pitanju su bile sekunde, ponestajalo mu goriva
Vođen vlastitim dugogodišnjem letačkim iskustvom i osnovnim parametrima - kurs, brzina, vrijeme - uspio je pronaći smjer prema pulskoj zračnoj luci na čiju je pistu uspio sletjeti unatoč teškim uvjetima, jer ju je JNA u povlačenju minirala i uništila svjetlosnu signalizaciju i bila nedostatno osvijetljena samo kamionskim svjetlima. "Sletio sam na gotovo crnu ploču brzinom od 300 kilometara na sat", rekao je kasnije Borović dodavši kako su u pitanju bile sekunde, jer mu je ponestajalo goriva.
Pod posebnom prismotrom KOS-a
Tako je uspješno završila dugo i pomno planirana jedna od najneizvjesnijijh i najspektakularnijih akcija u Domovinskom ratu koja je omogućila početak ustroja eskadrile lovaca u HRZ-u. Borovićeva supruga i sin uspješno su također prebačeni iz Bihaća u Hrvatsku.
Nakon preleta Rudolfa Perešina u Klagenfurt 25. listopada 1991. piloti Hrvati u JNA, i njihove obitelji su bili pod posebnom pažnjom KOS-a (Kontraobavještajne službe) JNA i SDB-a (Služba državne bezbjednosti). U nastojanju da spriječe ponovne pokušaje preleta, onemogućavano im je letenje raznim administrativnim preprekama, slanjem na izvanredne liječničke preglede i postavljanjem dijagnoza, a zapovjednik korpusa general Bajić je prijetio "pritvaranjem svakoga tko pokuša i jednu fotelju iznijeti iz stana".
Početkom 1992. Boroviću je ponovno omogućeno letenje, ali isključivo na dvosjedu u ulozi nastavnika, a istodobno iz Zagreba su mu preko kontakta poslali poruku da se prelet, ako je moguće, obavi što prije jer se bližilo međunarodno priznanje Hrvatske koje je i uslijedilo 15. siječnja 1992.
Borović je 2003. umirovljen, na vlastiti zahtjev, u činu pukovnika.