Oleksandr Komashko (13) je dječak koji vam točno onoliko vremena koliko provedete s njim, neće dati da razmišljate o ničemu drugom osim o tome koliko je život čudesan i lijep. Od rođenja boluje od cerebralne paralize i gotovo je slijep. Nedavno je pobjegao od rata u Ukrajini pa živio u Mađarskoj pa u Hrvatskoj pa u Zagrebu i na kraju došao do Samobora. Mijenjao je tako države, gradove, škole, ostao bez prijatelja, velikog dijela obitelji. Ništa ga nije slomilo. Od početka je na licu nosio taj svoj veliki osmijeh i samo prelazio prepreke jednu za drugom. Danas oko vrata nosi brončanu medalju, svježe osvojenu s judo natjecanja u Nizozemskoj.

Nije imao vremena za čekanje

- Prvi je puta ušao u našu dvoranu jednog kišnog jutra prošle godine, ubrzo nakon početka rata u Ukrajini. Pričao je mješavinu ukrajinsko-hrvatskog, ali bez problema nam je objasnio sve što treba. Rekao je da dolazi iz Kijeva, da je u Hrvatsku došao sa svojom obitelji i da on i sestra blizanka imaju cerebralnu paralizu, ali da je čuo od prijatelja da bi mogao kod nas trenirati i da bi to jako volio. Kako je lista čekanja za upis u naš klub jako dugačka rekli smo mu da mora malo pričekati i da ćemo ga kroz dva mjeseca pozvati na probni trening - rekao je Matija Frlić, trener juda u klubu Profectus u Samoboru. Ali, Oleksandru su se dva mjeseca učinila kao cijela vječnost.

- Rekao mi je: "Mogu li ipak doći sutra samo na jedan trening pa vi vidite za dalje" Nisam ga mogao odbiti. Sutradan je prvi došao na trening, a kad se to dogodi, to mi puno govori o djetetu. Nikad se prije nije susreo s judom, ali imao je takav angažman i želju koji su me oborili s nogu. Zaboravio sam na ona dva mjeseca i rekao mu da je od sada član našeg kluba i da može redovito dolaziti - kaže Matija. Dodaje da nikada do sada nije imao priliku raditi s djetetom s ovako teškim oštećenjima kakva ima Saško, kako ga zovu od milja. Radio je, kaže, s djecom s autizmom i drugim poteškoćama u razvoju, ali s djecom s cerebralnom paralizom još ne.

Htio je da ga se tretira kao i ostale

- U jednom sam se trenu upitao jesam li uopće kompetentan za rad s takvim djetetom, ali budući da je on bio neumoljiv, odlučio sam se snaći - kaže nesebični trener. S oduševljenjem se prisjeća kako je Oleksandr od početka želio na treningu isti tretman kakav imaju ostala djeca.

- Ako smo trčali 30 krugova i on je to htio. Kada mu tijelo više nije dozvoljavalo, hodao bi, ali nikad nije stao - kaže Matija. Njih su se dvojica prije tjedan dana vratila s 1. Međunarodnog natjecanja za osobe s invaliditetom. Bio je to Oleksandrov prvi turnir u životu.

- Za mnoge prisutne bio je borac natjecanja. Neke je runde izgubio, a neke dobio, ali stalno se smijao. U svojoj kategoriji bio je dijete s najvećim stupnjem oštećenja te jedini s motoričkim oštećenjima, ali njegov judo, angažman i srčanost sve su nas ostavili bez daha. Kući smo se vratili s brončanom medaljom, punih srca, prepuni doživljaja i zahvalni što smo dobili priliku susresti se u ovom životu i obogatiti ga jedan drugome - rekao je Matija. I dječakovi su roditelji oduševljeni uspjehom, ali ponajprije srećom svoga sina, jer, onaj osmijeh kojeg oduvijek nosi, u zadnje je vrijeme, čini se, postao još veći.

Od dječaka do pravog mladića

- Počeo je trenirati judo kao dječak, a sada se pretvorio u pravog mladića koji je odgovoran, naučio se disciplini putem treninga i jako se osamostalio. A upravo je samostalnost ono što mu najviše želimo, da jednoga dana može sve sam, da bude svoj čovjek. Mi se i sad već šalimo da je postao glava kuće. Prešišao me - smije se tata Volodymyr. I mami Oleni pao je kamen sa srca. Napokon je obitelj na okupu, a djeca sjajno napreduju. Ona je, kada je počeo rat u Ukrajini, sama s dvoje djece, autom došla iz Kijeva u Hrvatsku. Prije toga su kratko živjeli u Mađarskoj. Vlodymyr je ostao kao dobrovoljac braniti svoju zemlju. Olena je potom preko službe za pomoć izbjeglicama prvo pronašla smještaj u Zagrebu, a onda su ih premjestili u Samobor. Suprug joj se pridružio nakon gotovo godinu dana. Priznaje kako je na početku bila usamljena i uplašena, ali sada, kaže, sve gledaju s vedrije strane.

- Naši blizanci koji od rođenja boluju od cerebralne paralize, ovdje imaju odličnu skrb i njegu. Idemo na vježbe i dobro napreduju. Kćer Nastja počet će se baviti glazbom jer to voli, a Saško već niže uspjehe u sportu kako je i želio. Jako smo sretni ovdje - rekla je žena. Obitelj ne skriva koliko im nedostaje Ukrajina, ali naglašavaju da im je dom svako mjesto gdje su im djeca sretna, tamo gdje ih gledaju kako slijede svoje snove, postaju uporni i postaju borci. Dom im je tamo gdje bolest njihove djece više nije samo bolest, prepreka i uteg, nego jedan od izazova s kojim se nose na putu kroz život kojeg doista vole i smatraju čudom.