Umro je Šemso Šiljak u 89.godini, piše Klix.ba. Umro je u kolektivnom centru Balkan u Goraždu gdje je godinama stanovao. Šemso Šiljak bio je posljednji osuđenik na smrt u bivšoj Jugoslaviji. Trebali su ga strijeljati, no on se žalio na presudu te tako dočekao Titovu smrt i ukidanje kažnjavanja smrću.

Šemso je sredinom sedamdesetih ubio dvojicu braće Pleh čiji je brat, porezni inspektor, otkrio utaju poreza u Šemsinu kafiću u mjestu Mravinjac kraj Goražda u istočnoj Bosni.

Najpoznatiji bjegunac: Skrivao se u šumama više od tri godine

Dvostruko ubojstvo šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso poput gorštaka više od tri godine uspješno skrivao u šumama oko Goražda. U tome mu je pomoglo iskustvo iz partizana, a nakon rata se, pričalo se, jedno vrijeme odmetnuo i u neku vrstu drumskih razbojnika, zbog čega je odslužio deset godina zatvora prije ubojstava. Uhićenje Šiljka, dvostrukog ubojice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas u Goraždu, veliki događaj. Navodno su ga svezanog proveli kroz cijeli grad, a po nekim pričama, upravo tada se “zagledao” u svoju suprugu. Dok je bio vlasnik kafića, bio je poznat kao čovjek s manirima, zgodan i lijepo odjeven. Tijekom prošlog rata je nestao i nitko nije znao gdje je. Pričalo se da je negdje u Sarajevu, a nakon povratka u Goražde nije se vratio supruzi koja živi u centru grada, a nije u posebno dobrim kontaktima ni s kćeri i dvojicom sinova.

O svemu što je proživio, Šemso nikad nikome nije pričao, i sve što se zna o njegovim hajdučkim danima bazirano je na nagađanjima. Navodno je imao brojne pomagače tijekom skrivanja, a pisalo se i da se prerušavao i dolazio u Goražde, ali pravu istinu Šemso nikad nikome nije otkrio.

Stariji Goraždani pričaju kako zločin koji je Šemso počinio nije bio slučajan i da je bio dobro isplaniran. Navodno su ga prije ubojstva viđali kako s torbama odlazi u šumu gdje je najvjerojatnije unaprijed planirao skrivanje ili napravio neko sklonište. 

Šiljak je dao intervju za 24sata u kolovozu 2016. godine. No, o skrivanju, ubojstvu i ostalom nije htio reći ni riječi. Kazao je da je dvije godine čekao na izvršenje smrtne kazne.

- Osudili su me na smrt, kako je rekao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda. Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bio sam u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo sam završio u ožujku 1979. godine. Na sredini ćelije bila je rešetka, stražar je stajao s jedne strane, a ja s druge. On je bio tu da se ja ne ubijem. Nismo smjeli razgovarati. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja isto sjedim i čekam - kazao nam je lani Šemso.

Na odluku suda se žalio. 

- Poslije smrtne ćelije bilo je - ili metak u čelo ili će me pustiti. Ali, eto, blagodati 1980. godine, umro je Tito... Nakon njegove smrti došao je načelnik, pozvao me je da siđem i rekao: “Oslobodili su te smrtne kazne, odslužit ćeš 20 godina”.

Nakon više od dvije godine čekanja da dobije metak u čelo saznao je da kazna neće biti izvršena, ali da ga čeka 20 godina teške robije u zatvoru Zenica. 

- Trebalo je u Zenicu ići na odsluženje dugogodišnje kazne, ali dobro je, živ sam. Došla su dva stražara, svezala me, pa u kola. Mene u sredinu, a oni jedan naprijed, drugi pozadi. Bio sam ja prije osuđen, deset godina sam odležao, pa pobjegao iz zatvora. U Zenici su me smjestili u Staklaru, zgradu broj 2. Tamo sam proveo 40 dana, a poslije toga su me prebacili u Livnicu na teški rad - govorio je Šemso koji je u Livnici proveo šest godina.

Predsjedništvo Jugoslavije smanjilo mu je kaznu za pet godina, a kad je došla nova vlast, Alija Izetbegović pomilovao je sve koji su u zatvoru navršili 60 godina. 

- Pomislio sam: ‘Hvala ti lijepo Alija’. Eto, tako ti je to - rekao nam je Šemso u kolovozu 2016. godine.  

Čim su ga uhvatili, Šemso je bio siguran da mu nema druge nego smrtne kazne. Poslije je doznao da je prije njegove presude bila izvršena posljednja smrtna kazna u Jugoslaviji. U to vrijeme Šesmo je bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu.

Izvršenja su obavljali na planini Trebević, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenike bi obavijestili 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi se mogli oprostiti od obitelji. 

O smrtnoj kazni Šemso je imao krajnje negativan stav. Smatrao da je to zločin, ubojstvo čovjeka. 

Posljednja smrtna kazna izvršena je 1987. godine 

Inače, posljednja smrtna kazna u bivšoj Jugoslaviji izvršena je na Dušanu Kosiću na području Karlovca u veljači 1987. godine. 

Kosić je bio osuđen zbog ubojstva četvero ljudi, vozača kamiona Čedomira Matijevića, njegove supruge i njegove dvije malene kćeri. Njihova trupla policija je pronašla u njihovu domu na periferiji Karlovca u ožujku 1983. godine. Čedomir je ležao u kuhinji, odmah kraj ulaznih vrata. Glava mu je bila u lokvi krvi, a zidovi poprskani. Snježana, beba u dobi od osam mjeseci, ležala je na trbuhu na krevetiću u spavaćoj sobi. Na drugom kraju sobe bilo je tijelo dvogodišnje Dragane koju je ubojica prekrio dekom. U šupi pronašli i truplo Čedomirove supruge Slavice.

Policijska istraga ubrzo se usredotočila na njegova kolegu Dušana Kosića. Bio im je sumnjiv jer se pretjerano zadužio. U njegovu kamionu pronašli su popis ljudi kojima je bio dužan. Među njima je bilo i ime Čedomira Matijevića. Dugovao je žrtvi 155.000 dinara, a plaća mu je bila 14.000 dinara. Nakon nestanka Matijevića, prije nego što je policija našla trupla njegove obitelji, Kosić je šestorici vratio dugove, a platio je i zaostale rate kredita. Kosić je ubrzo priznao zločin.