Godinama nakon tragedije Vukovar se u hrvatskoj javnosti htjelo oživjeti kao nacionalni simbol, kao grad oko kojega se okuplja narod. To se oživljavanje najčešće svodilo na dostojanstveni čin mimohoda i tužno paljenje svijeća na ulicama gradova. Sve bi potrajalo dan ili dva, a onda je Vukovar padao u zaborav. Prije dvanaestak godina prvi put su se, nakon potresnih obilježavanja pada grada, čuli i neki niski, nimalo dostojanstveni glasovi, glasovi koji su od tada preko tuđih trauma stalno htjeli stjecati osobne političke bodove.

Bilo je to 20 godina nakon što je "osam tisuća srpskih vojnika i četnika tako temeljito oslobodilo Vukovar da se od Dunava do srijemske ravnice protezao samo apokaliptični pejzaž ruševina u kojima više nema života".

Ovim je riječima jedan njemački novinar ironično opisao strahotu koju je vidio nekoliko dana nakon što su četnici ušli u grad. Die Welt je tih dana objavio reportažu pod naslovom "Vukovar - čak su i djeca osijedjela". Dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga bio je uvjeren da Hrvatska nikad neće povratiti izgubljene teritorije: "Zapadni političari već pričaju o tome koja bi područja Srbija trebala zadržati. No ako se agresija bude isplatila, onda čežnju za osvajanjem više neće biti moguće zaustaviti". Dopisnik Süddeutsche Zeitunga dan nakon pada Vukovara nije mogao sakriti rezigniranost ravnodušnom reakcijom svjetske javnosti, pa i svoje vlade, na stradanje Hrvata: "Krik zgražanja je izostao. Svijet se, kao nekad na Bejrut, navikao i na Vukovar".

Svijet se tad doista prerano navikao na zlo, ali je pretužno da se Hrvatska tri desetljeća ne može naviknuti na mir za koji se sama izborila. Umjesto pijeteta, nameću nam isprazno idolopoklonstvo, uzdižu se nove svetinje i kite preružnim avetinjskim simbolima iz prošlosti, umjesto da gradimo sve ono porušeno među ljudima. I ne može biti drukčije kad benasti narod pušta da ga vode bene i benave.