Julius Streicher, osnivač i urednik lista Der Stürmer, glavnog kanala za nacističku propagandu tijekom Drugog svjetskog rata, pogubljen je 1946. godine nakon što je na suđenju nacističkim zločincima u Nürembergu osuđen za ratni zločin protiv čovječnosti.
Vješanje je organizirano u maloj zatvorskoj vježbaonici. Nakon što su mu preko glave prevukli crnu vreću i nabacili omču oko vrata, zloglasni urednik Der Stürmera uspio je procijediti i posljednji 'Heil Hitler' prije nego mu je nestalo tlo pod nogama. No, saveznički vojni časnici i osmero novinara koji su prisustvovali pogubljenju, ostali su u čudu. Vrat nacističkog zločinca nije puknuo.
Streicher se u očajničkom trenutku za posljednji udah strahovito koprcao i ljuljao viseći o omči te životinjski stenjao kako bi uhvatio zraka. Dopisnik International News Servicea tada je izvijestio kako je američki poručnik John S. Woods, zadužen za vješanje, brzinom nestao iza tamne zavjese kako bi okončao užasnu agoniju.
- Nisam bio raspoložen upitati ga što je točno učinio, ali pretpostavljam da je uhvatio tijelo za noge i naglo ga povukao prema dolje... - pisao je novinar u svojem izvještaju 16. listopada 1946. godine.
'To je samo posao koji treba obaviti'
Mnogima bi vjerojatno pred nadređenima itekako bilo neugodno što je pogubljenje nije izvršeno prema planu, no Woods je navodno uživao slati osuđene naciste u smrt. Ukupno deset najviše rangiranih nacista osobno je objesio.
Priča se da su mu, kroz kratku 'karijeru', tri vješanja zadala muke jer žrtve nisu odmah umrle no on se oko toga nije uznemiravao. Samo bi kazao kako je vješanje zločinaca njegov posao.
- Ja na to gledam kao na posao koji netko mora učiniti - rekao je drugom novinaru koji je istog dana pratio pogubljenje urednika Der Stürmera.
Ratne traume ostavile traga
Woods je rođen 1911. godine u američkoj državi Kansasu. Roditelji su ga napustili i ostavili na brizi djedu i baki koji su ga podizali u malom gradiću. Krenuo je u srednju školu no ubrzo od nje odustao.
Počeo je tražiti posao i, ne imajući na vidiku bolju opciju, odlučio prijaviti za Mornaricu otkrivši vrlo brzo da vojska nije za njega. Dezertirao je te ubrzo nakon što je uhvaćen, proglasili su ga psihotičnim te i službeno otpustili iz vojske. Godinama je mijenjao poslove i nigdje se nije dugo zadržavao da bi se čak i oženio. Brak nije potrajao, a Sjedinjene Države odlučile su se uključiti u svjetski sukob. Odmah na početku Drugog svjetskog rata, Woods se ponovno prijavio za vojsku gdje je i primljen na mjesto vojnog inženjera; njegovo ranije izbacivanje iz Mornarice očito je prošlo 'ispod radara'.
Rat je napredovao, a kada je došao dan D, Woods se na Normandiju iskrcao već među prvim valovima savezničkih vojnika.
Prema pisanju umirovljenog vojnog pukovnika Frencha MacLeana, krvoproliće kojemu je Woods tamo svjedočio moralo je na njegovu psihu ostaviti traga. Trauma je ostala i to u tolikoj mjeri da se, kada je vojska objavila da traži dobrovoljca koji će vješati naciste, odmah javio. Ispričao je kako je još u mladosti u Teksasu i Oklahomi pomogao kod nekoliko vješanja.
- Zapravo je o tome lagao samo kako bi ga angažirali, a vojska nije provjeravala njegove tvrdnje. U biti, nismo htjeli znati što smo sve mogli otkriti, a i to zaista provjeriti bilo bi prilično teško - priznao je MacLean.
Objesio 30 američkih vojnika
Woods je u samo jednom danu od vodnika napredovao do čina narednika te je pod vodstvom vojnih zapovjednika iz prve ruke mogao svjedočiti brojnim vješanjima u redovima američke vojske kako bi 'izbrusio' vještinu.
U to vrijeme, prema riječima povjesničara Frederica Borcha, smrtna kazna bila je uobičajena sudbina za silovatelje ili ubojice. Vojska je na taj način efikasno održavala poslušnost u ratno vrijeme, istovremeno šaljući i poruke stanovništvu oslobođenom od terora nacizma da se u novom poretku zločinci kažnjavaju. Woods je imao pune ruke posla - od 96 vojnika pogubljenih u Europi i sjevernoj Africi u Drugom svjetskom ratu, on ih je objesio 30-ak. Nisu sva vješanja prošla po planu no to je pripisano Woodsovom neiskustvu.
Vrhunac je dočekao nakon suđenja nacistima u Nürembergu u listopadu 1946. Od 11 osuđenih nacističkih zločinaca deset ih je završilo u Woodsovoj omči; samo dva sata prije pogubljenja glavni zapovjednik nacističkih zračnih snaga očinio je samoubojstvo ispivši cijanid iz bočice prokrijumčarene u zatvorsku ćeliju.
I tu je bilo problema - naime, Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova, koji je bio prvi na rasporedu, obješen je umirao 14 minuta.
Drugi osuđenik, feldmaršal Wilhelm Keitel, viseći na omči davio se gotovo dvostruko duže, svjedočili su novinari koji su pratili pogubljenja.
Iako je moguće da je čista slučajnost što osuđenici nisu odmah umrli, MacLean vjeruje da je Woods namjerno 'šlampavo' objesio Streichera kako bi 'ukrao šou'. Naveo je i riječi jednog poručnika koji je prisustvovao vješanju koji je posvjedočio da se Woods cijelo vrijeme zadovoljno smješkao dok je gledao Sterichera kako se bori za život.
- Tijekom pogubljenja, Woods je želio, dapače inzistirao, da ima glavnu ulogu - pričao je MacLean.
'Ovakav posao ne dopušta nervozu'
U razgovoru s novinarima, Woods je toga dana kazao kako se napuštanje škole u Kanzasu pokazalo kao ispravan potez, pokušavajući dokazati koliko je bio efikasan kada je desetoricu muškarca uspio objesiti 'za samo 106 minuta'.
- Nisam bio nervozan. Čovjek si u ovakvom poslu ne može priuštiti nervozu - izjavio je za magazin Time nakon obavljenog 'posla'.
Iako je neko vrijeme uživao u svojoj 'slavi', Woods je umro nekoliko godina kasnije od posljedica strujnog udara na pacifičkom otoku Eniwetok dok je služio u inženjerijskoj jedinici. Neki vjeruju da je njegova smrt bila sumnjiva, navodeći da su tada na otoku bili i njemački znanstvenici koji su za Sjedinjene Države radili na razvoju oružja. Kako god, umro je mnogo brže nego njegove najpoznatije žrtve.