Kad sam prvi put otišao u Ukrajinu, rat je tek bio počeo. Rusija je ušla duboko u zemlju, dokopala se predgrađa Kijeva, a rijeke izbjeglica panično su bježale iz države. Kaos, strah, smrt. Strani analitičari prognozirali su pad prijestolnice u roku nekoliko dana. Ljudi su plakali u kamere, tresući se i vjerujući da im je domovina izgubljena. Kad sam drugi put otišao u Ukrajinu, nekoliko tjedana nakon onog početnog šoka i histerije, dočekala me drukčija slika. Kilometarske kolone na granicama su se prorijedile. Ljudi su prestali bježati glavom bez obzira. Strah i mračnu budućnost zamijenio je prkos. Inat. Hrabrost. Ljudi su mi u kameru dovikivali kako je ovo njihova zemlja, njihov dom. Psovali su onog kremaljskog despota. Na ulicama gradova izvjesili su plakate s natpisima "Ruski brode, j**i se". Počeli su printati razglednice s podignutim srednjim prstima, s Putinovim licem u središtu mete. Počeli su se oglušivati na zračne uzbune. Ukrajinci su se ozbiljno naljutili.