Wiehlerov goblen s motivom Leonardove “Posljednje večere”, izrađen prema originalnoj shemi i s originalnim Wiehlerovim koncima, na Njuškalu se trenutno može kupiti za oko 3000 eura. Krajem sedamdesetih koštao je koliko novi fićo. Premda se živjelo u vrijeme proklamiranog ateizma, “Posljednja večera” predstavljala je vrhunac jedne tada mondene discipline: izrade kompliciranih goblena u vrlo gustom i preciznom vezu, prema nacrtima i s koncima berlinske tvrtke za vez, koju je 1. travnja 1893. osnovao Jacob Wiehler, i koja je otpočetka svoju publiku nalazila u Austriji, na Balkanu i u južnoj Rusiji. (Inače, Jacob Wiehler bio je pionir trgovine preko poštanskih narudžbi. Svoje sheme i konce slao je uz naplatu po preuzimanju pošiljke.) “Posljednja večera” dimenzijama je bila najveći Wiehlerov goblen (oko metar i pol puta pola metra), i njezina je izrada zahtijevala silan trud, strpljenje, pa i stanovitu kontemplaciju.

Žene po Bosni, gdje nikada nije bilo jasne granice između vjere i praznovjerice, zavjetovale bi se u nekim svojim privatnim, da ne kažemo mističnim aranžmanima s dragim Bogom, da će izraditi “Posljednju večeru” za ozdravljenje, sreću, spas svojih bližnjih. Bila je u Sarajevu, na Bjelavama, neka teta Mara, draga žena, čistačica u školi, udovica sa sinom stasalim za vojsku. Taj njen sin, Slaven se zvao, današnjim jezikom bio je queer. Kretao se okolo poput baletana po sceni Narodnog pozorišta. Teta Mara strašno se plašila njegove vojske, tražila je načina da ga oslobodi, ali nije išlo, jer čak ni u samoupravnom socijalizmu jedna čistačica nije imala takvu moć. Na kraju se, izluđena od straha, zavjetovala nekome svom svecu da će izvesti Wiehlerovu “Posljednju večeru”, samo da joj se Slaven sretno vrati iz vojske. Ne bi to bilo nešto, niti bi se priča pamtila, da teti Mari doktor Čavka nije upravo bio dijagnosticirao neku gadnu očnu bolest. Prošlo je vrijeme, nema se koga pitati, pa ne znamo koja je to bolest bila, ali neka od onih za koju su aktivnosti poput izrade “Posljednje večere” bile krajnje kontraindicirane. Oslijepit ćeš, ženo!, rekao joj je doktor Čavka. Ali se teta Mara zavjetovala, a sin je materi važniji od očinjeg vida. Doista, izradila je Wiehlerov goblen “Posljednje večere”, Slaven se sretno vratio iz vojske, ostao je isti kakav je i otišao, i poslije se dobro brinuo za slijepu majku.

Dok bi je pod ruku vodio niz Bjelave, ona bi se smiješila nekoj svojoj unutarnjoj dragosti. Ili sreći što joj je sin živ i zdrav. A po komšiluku govorilo se da je čistačica Mara oči iskapala nad “Posljednjom večerom”. Leonardo je svojom slikom stvorio jedan ikonografski prikaz. Do njegove slikarije izrađene za blagovaonicu samostana crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu, posljednja večera Isusa Krista i njegovih apostola, po kojoj će biti ustanovljen obred euharistije, likovno je prikazivana tako da oni sjede oko polukružnog stola, ili jedni nasuprot drugih, tako da je, recimo, Juda prikazan s leđa. Stoljećima, crtači i slikari, oni koji su sebi i svijetu željeli prikazati jedan važan prizor, mučili su se oko onog oko čega će se kasnije mučiti fotoamateri, kad po obiteljskim proslavama i svadbama budu fotografirali ljude oko stolova. Uvijek tu netko mora biti prikazan s leđa. Leonardo je, međutim, vjerovao u Boga. Ili je bio pobožniji od svojih suvremenika, ili je njegova pobožnost bila duhovnija, što u ovom slučaju znači da je manje dugovala realističnim uzorima. Nije on u stvarnosti tražio nikakav razlog što ljudi za večerom sjede samo s jedne strane stola. Naprosto ih je tako postavio, te su Isus i njegovi ljudi tako zauvijek i ostali. Prikazao ih je u žanr-sceni zapadnoga kršćanstva, dok im Isus govori da će ga jedan od njih izdati, a oni su neugodno iznenađeni.

U istočnoj ikonografiji naglasak posljednje večere je na pričešćivanju. Stvorivši jedan tako upečatljiv ikonografski prikaz, Leonardo je pomalo odredio pogled na svijet ljudi koji za njega neće ni znati. Slikari, kao i kasniji fotografi, filmski autori i snimatelji, utječu na načine na koje nešto vidimo. Oni stvaraju okvire naših slika. Nekad su ti okviri nastajali gotovo isključivo iz sakralnog slikarstva i iz religiozne umjetnosti, dok danas nastaju iz koječega drugog. Ali čak i u ta davna vremena, u Leonardovom petnaestom i šesnaestom stoljeću, svetost nije bila u samom ikonografskom prikazu, niti u okviru, nego uvijek i samo u sadržaju slike. Način na koji su figure i likovi na slici raspoređeni, njihovo držanje i ponašanje, kadar i rakurs, nemaju u sebi ništa posvećeno, jer tako može sjedjeti, stajati, gledati i bilo tko drugi.

Nakon što su na Leonardovoj slici Isus Krist i njegovi ljudi sjeli samo s jedne strane stola, kao da je s druge strane pogled na more ili na vječnost, ili u televizijsku kameru, tako ubuduće može svatko sjesti. I zato se kroz stoljeća, sve do danas pojavljuje dugi niz kontraslika i protuslika, u istome ili u vrlo sličnom rasporedu. Crkvi, koja je sve do današnjih dana ostala opsjednuta cenzurom i zabranjivanjem, i koja je stoljećima učila svoje vjernike da budu što uvređeniji svačim što rade, prikazuju i govore svi nevjernici, a naročito oni koji u Boga (navodno) ne vjeruju, nije na um padalo da posveti okvirove, tojest ikonografske prizore, pa da ljudi više ne smiju tek tako sjesti za trpezu, da matere više ne smiju tek tako dijete uzeti u naručje, i da se općenito ne smije u svakodnevici inscenirati ništa od onog što je viđeno na svetim sličicama. Crkva se tom vrstom cenzure nikad nije bavila naprosto zato što bi svijet na licu mjesta ostao okamenjen, jer kako god staneš, sjedneš ili ustaneš, koji god pokret učiniš, uvrijedio si nekog sveca. Knjiga ikonografskih prikaza je, naime, podebela. A ti su prikazi vrlo precizni, pa bi lako mogao biti osuđen. Eto, zato nikome tko doista zna što gleda i o čemu govori, i tko doista vjeruje u Boga, ne bi na um palo da se buni protiv onoga što smo mogli vidjeti na otvorenju Olimpijskih igara u Parizu, kada je skupina živopisnih, krajnje dobroćudnih i milih queer osoba inscenirala Leonardovu sliku. To što su se oni (navodno) rasporedili kao Isus i njegovi bliski suradnici, ne znači da su se identificirali s Isusom i apostolima.

Oni su samo ušli u jedan okvir za sliku. Ali čak i da su se identificirali, bilo bi zanimljivo da nam netko od zgroženih i uvrijeđenih - eto, mogao bi to, recimo, učiniti dubrovački gordi recepcioner Mato Franković - kaže zašto ti ljudi u Parizu imaju manje prava da se identificiraju s Isusom i apostolima, od onih koji to čine po bezbrojnim folklorno-vjerskim procesijama širom svijeta. Rugaju li se oni Isusu Kristu? Tko bi to uopće mogao reći, i tko je sudac u toj stvari? Prije svega, Isus Krist nije neki anonimni seoski pop, ni poludjeli vjerski vođa s juga Libanona, čije ime znaju samo malobrojni, a nije, recimo, ni zagrebački biskup ili pjevač ustaških i bogoljubnih pjesama, pa da netko od njegovih sljedbenika može biti uvrijeđen onim što će netko drugi reći ili pomisliti o njemu. Isus Krist pripada svima. Ili svi pripadaju njemu, kako god vam je volja. I svejedno je gledate li na tu stvar iz vjerničke ili iz bezvjerničke perspektive. Svejedno je čak i to gledate li na nju kao netko tko nasljeduje dominantno kršćansku tradiciju, ili potječete iz šintoističke, budističke, muslimanske tradicije. Ako ste ikad izašli u svijet, ako ste barem jednom otvorili novine, slikovnicu, knjigu, ako ste uključili televizor, vi imate određeni kontingent saznanja, iskustava i sjećanja vezanih uz Isusa Krista. I niti vas u vašim znanjima i uvjerenjima o Isusu itko drugi može uvrijediti, niti ikoga vi možete uvrijediti. Rimski biskup i carigradski patrijarh imaju vlastite privatne vizije Isusa Krista, koje baš ni po čemu ne mogu biti nadređene ičijoj privatnoj viziji Isusa Krista. Nitko tu nikoga ne može uvrijediti, niti itko ima pravo biti uvrijeđen. Uvrijeđenost bi značila prisvajanje nečega što vam ne pripada. Ako ste vjernik neke kršćanske nominacije, vi niste onaj kojem Isus Krist pripada. Uostalom, ako doista vjerujete, kako vas nevjernik može u vašoj vjeri uvrijediti? Pojedini vjerski fundamentalisti i sitni politikanti postavili su po društvenim mrežama i medijima pitanje zašto Francuzi nisu isto tako tematizirali islam i svetinje drugih religija.

Ako niste kompletan idiot, odgovor vam je unaprijed jasan. Jasan vam je pogotovu ako ste vjernik. Francuzi su većinom potekli iz kršćanske tradicije, ali, što je mnogo bitnije, francuska je kultura potekla iz te tradicije. U okvirima te činjenice kreću se i aluzije, prispodobe, slike i protuslike u viđenom spektaklu. Uključivanje drugih, recimo onih koji su u Francuskoj manjinci, u ovom bi slučaju predstavljalo nasilje nad njima. To je razlika između aluzije na Posljednju večeru i aluzija na poslanika Muhameda, kakvih srećom nije bilo, jer bi bile neukusne, reakcionarne, profašističke, lepenovske, trampovske, hitlerovske… Takav je smisao ukazanja Isusa Krista na otvorenju ljetnih Olimpijskih igara u Parizu 2024. i na Wiehlerovom goblenu, na sarajevskim Bjelavama, pola stoljeća ranije.