Romano Bolković postavio je na svom Facebook profilu zanimljivu analizu u kojoj objašnjava zašto Hrvatska mora postati zemlja snažnih pojedinaca, poduzetništva, kapitalizma i liberalne demokracije, te što slijedi ako se to ne dogodi.

Objavu prenosimo u cijelosti:

ZAŠTO JE BITI LIBERALNI DEMOKRAT I BITI ZA KAPITALIZAM U DANAŠNJOJ HRVATSKOJ ULTIMATIVAN PATRIOTSKI ČIN

Danas je in riječ uhljeb.

Kad je o uhljebima riječ, misli se da je to fenomen svojstven obnovljenoj Hrvatskoj, jer ako se u ratu pitalo ne sto Hrvatska može učiniti za nas nego sto smo mi spremni učiniti za nju, u miru je valjda došlo vrijeme da ona nešto uzvrati i učini i za nas.

Drugi taj fenomen korijene u socijalističkom predživotu: država je jamčila punu zaposlenost, raditi je značilo dolaziti na posao, jednom zaposlen gotovo nikako nije mogao biti otpušten, i taj mentalitet perenira i danas: uhvatiti državnu službu, kruhoborački je atavizam naslijeđen od pređa.

Da, ali ne tek i samo naših roditelja!

I djedovi su nam takvi bili.

Bili su - uhljebi!

Ne vjerujete?

Ne morate meni, ali morat ćete na riječ vjerovati Matosu, ne samo jer je Matos znao s riječima, već i stoga jer je bio suvremenik vaših djedova pa i pradjedova; poslušajmo ga:

"Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabricira duše podobne samo slušati, da fabricira ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljude danas gotovo i nemamo inteligenta za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist."

I tak… kao da opisuje suvremenu Hrvatsku, kao da na današnje misli kad kaže moderni Hrvat: mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi.

I tako to traje već stoljeće i pol, a tko zna koliko je trajalo ranije.

Matosu je i to bilo jasno, pustit ćemo ga na kraju da to kaže, ali prije toga neka veli taj neoliberal Matos tko je to subjekt oblikovanja života, na koga bi se on to oslonio:

"Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative."

No, nažalost, u nas je drukčije:"… kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas".

Dakle tako, od Relkovića je to još tako!

A to je Relkovic i kad je on to živio?

Matija Antun Relković (Reljković) (Davor, 6. siječnja 1732. – Vinkovci, 22. siječnja 1798.), hrvatski prosvjetiteljski prozaik, kaže enciklopedijska natuknica.

Dakle traje to, to dolce far niente.

Traje ta naša hrvatska lijenost kao nacionalni karakter.

Perenira taj nerad kroz stoljeća, države, sustave, rezime.

Ne, nismo mi takvi, mi smo radišan narod koji vani pokazuje da za raditi, ali ga u Hrvatskoj uvijek netko u tome prijeći?

O, pa i o tome je još Matoš pisao:

"Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do Hrvatska najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizirani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas."

I tu je poanta: mi smo Hrvati najslabije organizirani! Sto to Matoš govori, što hoće reći?

Jeste li ikada, vozeći se kroz Austriju, primijetili one lijepo oličene bijele plotove koji spajaju seoska domaćinstva?

Jeste?

A jeste li od Savudrije vozeći se do Cavtata ikada vidjeli dva ista plota da se nastavljaju jedan na drugi?

Naravno da toga nema, ne postoji.

Vidite, mi smo očito nesposobni za zajedništvo, zato smo neorganizirani, a takvi smo jer nismo sposobni za općinstvo. To pak odatle jer nemamo razvijenu sposobnost apstraktnog mišljenja, jer smo nesposobni za općost: idioti smo. U onom antičkom smislu, ljudi koji nisu za javni posao, koji su za bavljenje svojim sitnim okućnim preokupacijama. Pretjerujem?

„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima".

Dakle tako: nismo sposobni biti individue, "za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac", nismo sposobni za općost, jer glupani dominiraju pa nema ni općinstva ni zajedništva, ni društva ni zajednice, nego je onda ipak najsigurnije uhljebiti se pri državi, ma kako se ona zvala.

Stoga je nismo kroz stoljeća ni imali: jer, nama nije pretjerano važno da imamo Hrvatsku, koliko je važno da imamo državu, bilo koju, samo da nam jamci kruh nas svagdašnji. Otuda je shvatljivo da smo patentirali i Jugoslaviju, nesposobni imati državu nakon prvog, pa opetovano, nakon drugog svjetskog rata.

Nekada smo, ipak na jednom malo dijelu te zemlje, znali biti i poduzetnici ali smo znali i ne biti idioti: u Dubrovačkoj Republici.

Vidite, tamo si mogao biti ne znam kakav frajer, ali nisi mogao sagraditi na Stradunu kuću čija bi morfologija odudarala od propisane: oblik prozora, vrata, gabariti, sve je to bilo odmjereno i skladno; odisalo je tom sviješću o općem dobru, izražavalo je tu sposobnost za zajedništvo, općinstvo i općost. Mislili su ti Dubrovčani: ako se brod potopi, da ne uništi obitelj, pa je bilo propisano da u vlasništvu broda sudjeluje vise familija, kako bi se možebitni gubitak lakše podnio i - tezoro obnovio! Primjera bi moglo biti nebrojeno, unatoč svim Držićevim invekivama.

Hoću kazati, ona imbecilna ideja o inferiornosti Hrvata koju je varirao Mandić zazivajući Lorkovića naprosto je rasistička gadarija; postoji u Hrvata znanje i sposobnost o tome kako se vode javni poslovi, što je to res publica, kako se vodi država, kako ona genijalnom diplomacijom opstaje ma kako sićušna republika bila, povijesno je to iskustvo našeg naroda, ali, odnekud, iz njegove utrobe, kulja strasni primitivizam, i stoljećima njeguje najsvojstveniju osobinu Hrvata, onaj najgori egalitarizam, koji sve glajhsaltuje i izjednačuje tako da svakoga tko za glavu strši za glavu skrate. O tom egalitarizmu u Hrvata, izraženijem no u ikojega naroda bivše Jugoslavije, pisao je pametno Zupanov.

Moguće da nisu sva društvena uređenja za sve narode i nacije. Jednom je, uzgred, Bešker rekao da on jest republikanac, ali nije demokrat. Nisam odveć inzistirao na tome da se pojasni, iako bi bilo zanimljivo cuti Beškera, pametan je Ino. Sva je zgoda, iako bih se ja i sutra zakleo u liberalnu demokraciju, da je Hrvatima primjereniji zaista neke vrsti prosvijećenog apsolutizma. Na svijetu, uvjerava me prijatelj, koji to zna jer to predaje na fakultetu, postoji svega 28 funkcionalnih liberalnih demokracija. Možda Hrvatska, koja voli Očeve Domovine, i to obje vrste, i Očeve koji su očinske figure, kao što je Tito, koji svojoj djeci ništa nije ostavio, i one koji su majčinskog profila, kao Tuđman, koji se za svoje dobro pobrinuo, ma što da su kasnije s tom imovinom napravili, traži neku vrst vodstva ne svih, nego nekih, ili jednog: ili neku vrst "aristokracije" ili naprosto doživotnog vođu. Vratimo li se samo do Matoševih vremena, dokaza je na pretek: Tuđman, Tito, Pavelić, Macek, Radić, Starčević… stalno iznova tražimo ili tog Predvodnika, ili pak Partiju: mi u svakom naraštaju proizvedemo neki maspok, kao sto smo devedesetih HDZ koji je nacionalni pokret, što je i dvadeset godina ranije bilo Proljeće, baš kao što je to bio komunistički pokret i njegova partija, ili prije rata HSS koji je 1938. imao naprosto karakter hrvatskog nacionalnog pokreta.

Možda mi nismo skloni biti u takvoj zajednici ili u društvu ili u državi u kojoj pojedinac suobličuje svoj život u moralu, pravu, ekonomiji….politici. Moguće da iz nekog razloga mi delegiramo odgovornost za naše živote na neke - pokret/partija - ili na jednoga: Vođa...

Možda je to nas način preživljavanja, jer, zagledamo li se u povijest, zapravo je čudesno kako smo uopće kao Hrvati preživjeli i kako smo tu državu devedesetih prošloga stoljeća ipak izborili. Doduše, dvije glavne ideje hrvatskoga naroda XX. stoljeća, republikanizam i federalizam, bile su realizirane u Jugoslaviji, i za stoljeće će biti teško istumačiti motive Hrvata za osamostaljenjem.

Jer, državu u kojoj se možeš uhljebiti, i to u apsolutnom broju, imali smo i bez Hrvatske.

Stoga je gotovo dokaz razloga postojanja ove zemlje, njen imanentni raison d'être emancipacija od atavističke gladi upisane u naše gene, od toga straha od slobodnoga tržišta, zebnje od izloženosti konkurenciji, emancipacija od mentaliteta uhljebništva. Nitko u našoj generaciji nije taj fenomen opisao bolje od Hrvoja Hrbara, koji ga uočava u kulturnjačkom kruhoborstvu:

"Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd. Ova rasuta slika nije posljedica općeg elana i društvene živosti, već, naprotiv, tradicionalne melankolije, sesilnog karaktera hrvatskog malograđanstva i straha od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka."

Iako nam povijest ne daje pretjerano nade, Hrvatska mora postati zemlja snažnih pojedinaca, poduzetništva, kapitalizma i liberalne demokracije. Inače, ne samo da će nestati, nego je to iščeznuće logično: nema nikakav razlog postojanja.

Uhljebima je, naime, sasvim svejedno kako se država zove.