Maja Prović iz Zagreba jedva je preživjela tešku operaciju, nakon nje nalet automobila, a nakon svega izašla iz problematičnog braka, no danas živi super život i bavi se life coachingom, uči druge kako uzeti život u svoje ruke.
- Za svoj život trebamo preuzeti odgovornost, riješiti se dubokih uvjerenja koja nas koče, osloboditi se strahova i živjeti u sadašnjem trenutku, jer jedino u njemu se život istinski i odvija – ovako govori brend menadžerica i motivacijska trenerica Maja Prović (44) iz Zagreba, koja najbolje na vlastitom primjeru može posvjedočiti koliko je istine u onome što tvrdi. Jer još do prije nekoliko godina Majina su iskustva bila posve suprotna. Bila je godinama u nezadovoljavajućem braku gdje nije imala previše slobode u donošenju odluka, a dani su joj često bili ispunjeni brigama i strahovima od budućnosti, mogućih nepredvidivih postupaka njezina tadašnjeg supruga i života općenito. Kronično nezadovoljstvo imalo je posljedicu na njezino zdravlje. Najprije je završila na teškoj operaciji na kojoj je umalo izgubila život. Izvukla se, ali je nakon svega nastavila živjeti na jednak, pogrešan način. A onda ju je jednog dana, dvije godine nakon operacije, na cesti snažno udario auto dok je hodala, nesvjesna i izgubljena. I tu je nesreću jedva preživjela, no ovaj događaj bio je prekretnica. Zatražila je nakon toga razvod braka te se, uvidjevši da ne može sama, odlučila prepustiti u ruke vrsnih životnih trenera koji su je naučili ponovno misliti, donositi izbore i uzeti život u svoje ruke.
- Trebalo mi je pet godina da se riješim starih obrazaca i uvjerenja koja mi ne služe te iznova izgradim svoj život i prođem kroz kompletnu transformaciju u svim njegovim segmentima. Shvatila sam da smo sami odgovorni za svoj život i svoje odluke te da sloboda kreće kad život preuzmemo u svoje ruke. Danas živim fantastičan život, imam divnog partnera, financijski sam samostalna i okružena pozitivnim ljudima. Naučila sam biti u ‘sada’, trenutku u kojem se događa život – kaže Maja, koja uz redoviti posao brend menadžerice organizira i motivacijske treninge i edukacije iz područja osobnog razvoja, gdje ljudima prenosi svoja znanja i iskustva, a sve sa željom da im pomogne i probudi ih kako bi smogli snage donositi odluke i preuzeti odgovornost za svoj život.
Deset godina kasnije sve se okrenulo
A život splitske novnarke Žakline Jurić do početka tisućljeća bio je gotovo iznadprosječan. Bila je u braku, radila je u velikoj novinskoj redakciji posao koji voli, upravo je dobila sina te je sve bilo idealno. Rastava (“i to je za ljude”, kaže nam sugovornica) od supruga je 2002. godine prošla korektno, bez problema i svađa. Međutim, desetak godina kasnije sve se stubokom okrenulo. Dijagnosticiran joj je karcinom dojke, morala je odmah na operaciju i svu moguću terapiju. Koji mjesec ranije, još u 2012. godini, bivši suprug se ponovno oženio te je pokrenuo postupak za smanjenje iznosa alimentacije.
Ostala je bez posla, u tim periodima života nije bilo posla koji nije radila – od novinarstva (nikad nije odustala od te svoje “ljubavi”), preko lektoriranja maturalnih radova ili akviziterskih poslova u osiguranju, pa do prodaje usisivača, prezentacija,...
- Početkom 2013. godine mi je dijagnosticiran karcinom dojke, ‘zeznutiji’ tip, zbog kojeg sam već sredinom veljače 2013. godine operirana. Zbog agresivnosti tumora zahtijevao je sve terapijske opcije – kiruršku, zračenje, kemoterapiju i intravenozno uzimanje ‘pametnog’ lijeka. I danas sam pod terapijom, no godinu i pol dana je trajalo udarno liječenje. Cijelo to vrijeme sam radila, jednostavno sam bila prisiljena - prisjeća se Žana.
- U sedam sati ujutro sam bila na kemoterapiji, do podneva, došla kući i povraćala, otuširala se i na posao. Trebalo je platiti račune, lijekove, a snagu mi je davao sin. Negdje u to vrijeme počela je i sudska bitka za alimentaciju, koja je završila presedanom, nikad viđenom pravosudnom odlukom. Bivši suprug pokrenuo je parnicu 2012. godine za smanjenje iznosa alimentacije za našeg sina, s 1500 na 1000 kuna, jer je dobio djecu u drugom braku. Sud je prihvatio njegovu tužbu, ali su i dosudili, bez da je tužitelj, dakle moj bivši suprug, to uopće tražio da se ta razlika isplati i retroaktivno, dakle za sve godine unatrag! Pitala sam tu sutkinju, rekla joj zna li ona koji je jedini način da dijete vrati nešto što je pojelo - sjeća se i nastavlja:
- Živim s majkom koja je teški invalid, boluje od dijabetesa godinama i praktički je slijepa. Jedna od većih stavki u našem kućnom budžetu su dakle lijekovi. Iako majka ima mirovinu, mali je to iznos, a iako sam uvijek radila, godinama je to bilo bez statusa zaposlene osobe, svugdje ‘honorarac’. U cijeloj toj nervozi oko sudskog postupka, bolesti, vrata institucija su mi svugdje bila zatvorena. Nasreću, imala sam uviđavne kolege pa smo nekako prebrodili taj period. Tad sam se bodrila: ‘Izdrži, samo da budeš tu dok ti sin ne postane punoljetan’ - prisjeća se i dodaje kako je bilo jako loših dana, kad ne možeš apsolutno ništa. Nije to nikakva tajna, no kao vjernici joj je kroz sve te kušnje puno pomogla molitva.
- Bit svega je uvijek gledati naprijed, biti optimist, uporan i s puno ljubavi. Bolest, kao i rastava, mogu se dogoditi svakome. Moraš biti jak u glavi, za svaki segment života. I ja sam prije mislila da se rak događa drugome, no danas vidim da se bolest može pobijediti i da to može napraviti svatko! Naravno, bit će crnih perioda, ne treba se bojati takvog razdoblja niti dopustiti da te preuzme.
Posao je također značajan segment, a iako nije lako, svim bolesnicima bih preporučila da rade koliko god mogu, tako okupiraju mozak radom i nema vremena za crne misli. Uz što manje nerviranja, svakodnevnog stresa koji se nakuplja, a to je savjet i za sve zdrave ljude, kao i izbjegavanje sukoba s ljudima, sve to loše utječe na zdravlje. Tijekom liječenja sam napisala knjigu ‘Dijagnoza optimist’ o mojoj borbi, koju je prije izdavanja pogledao i odobrio prof. Eduard Vrdoljak, predstojnik Klinike za onkologiju, gdje su savjeti za onkološke bolesnike.
Od praktičnih, čisto birokratskih, do onih kako prebroditi bolest na svakodnevnoj razini - priča Žaklina te otkriva što je najviše raduje u životu:
- Ono što me ispunjava ljubavlju, zadovoljstvom i srećom je moj sin, koji je odrastao u dobrog mladića, pomaže oko bake, završio je gimnaziju i studira na Pravnom fakultetu, govori nekoliko jezika, pa i japanski te se nadam da ću poživjeti dovoljno dugo da vidim kako zasniva svoju obitelj. Nakon cijele kalvarije moj život je prestao biti problematičan. Iako moramo imati dugoročne ciljeve u životu, treba i uživati u svakom danu posebno, maksimalno ga iskoristiti, kao da je posljednji.