Kažu da najlakše podnosimo tuđi gubitak. No kad nekog poznaješ cijeli život, onda je njegov odlazak i tvoj gubitak. Jučer nas je napustila Danica Plantak, novinarka, dugogodišnja dopisnica 24sata iz Varaždina.

Nažalost, opaka je bolest u vrlo kratkom roku učinila svoje. Danica je sad tamo gdje može zaboraviti sve patnje koje su je snašle nakon što joj je dijagnosticirana bolest. Da ironija sudbine bude veća, zadnju veliku priču Danica je napisala o bolnici, a nakon toga i sama je otišla onamo. Nažalost, ondje je i preminula.

Kad netko umre, posebice ako je mlađi od tebe, uvijek kažeš da je umro prerano. Doista je Danica umrla prije nekog reda, ako on postoji. Možemo samo reći da je svojom skromnošću, brigom prema obitelji i troje djece, kolegama, zaslužila svoje mjesto na Nebu. Nažalost, sve ove riječi za sve koji su je poznavali, a posebice sina, kćeri i supruga, neutješne su, jer im je ona bila najveća potpora. Baš kao i svaka majka, Danica im je bila iznad svega, a tako se davala i u svome poslu. Došli smo u Večernji list otprilike u isto vrijeme. Ona u Dopisništvo u Varaždinu a ja u Bjelovaru. Tad smo se vrlo često čuli, usklađivali teme. Nakon osnivanja 24sata 2005. godine opet smo nekako, kao da smo sinkronizirali novinarske korake, otišli u novi dnevni list. U novom okruženju češće smo se čuli i međusobno pokrivali područja. Nekad sam znao “upasti“ na njezin, kako bismo kazali, teritorij, a ona se nije ljutila niti prigovarala jer je i ona znala pisati o događajima na području za koje sam ja zadužen. Nastojali smo, a posebice ona, da čitatelji ne budu uskraćeni za vijesti.

Iako mlađa od mene, u mnogo situacija njezine su procjene bile zrelije. Uvijek je bila staložena i nekim svojim instinktom, koji rijetki od nas imaju, znala je “piknuti“ prave teme, koje su zadovoljni čitatelji doslovce gutali. Uz sve to, uvijek je bila samozatajna, nije težila isticanju. Zadnji put razgovarali smo kad je već bila doznala za opaku dijagnozu. Ni tad se po njezinu glasu i raspoloženju nije moglo iščitati da joj je ponestalo vjere i optimizma u liječenje koje će joj donijeti oporavak. Bila je hrabra i voljna boriti se za svoj život.

No da je bolesna, doznao sam tek od kolega iz Čakovca jer nije željela svojim problemom nikog opterećivati. Kolega s kojim je bila na zadnjem terenu jednom mi je zgodom ispričao kako je taj dan bila posebno vesela. Puna ambicija, planova… Nije znala da se opaka bolest već “uselila” u njezino tijelo. Otišla je tiho i skromno na liječenje, a takva je ostala i zadnjih dana, dok je gubila životnu bitku. A čak i tad, u povremenim telefonskim razgovorima s kolegama, isticala je kako se ne boji za sebe. Brinula se nesebično za svoju djecu i ono što im ostaje kad ona ode.

Što kazati na kraju?! Osim da nam je svima neizmjerno teško kad se opraštamo od osobe poput Danice, koja se nije žalila ni na što i uvijek je druge stavljala ispred sebe. Danice, hvala ti za sve, a obitelji izražavamo najdublju sućut u ime cijele redakcije 24sata. Nadam se da ćemo se ponovno sresti na nekim novim, uzbudljivim i sretnijim terenima...