PRVI DIO: Riječ je o djelu u kojemu su prvi puta objavljeni zatajeni detalji iz Udbina dosjea o Anti Paveliću, koji su više od 70 godina čekali na objavu. 

O Paveliću isljednicima Udbe govore vojskovođa Slavko Kvaternik, zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) Ante Moškov, šef državne riznice NDH Vladimir Košak, general Ivan Perčević, urednik Hrvatskog naroda Danijel Uvanović, i Pavelićev bliski suradnik Vjekoslav Servatzy.

Pavelićeve ljubavnice, uređivanje novina i glancanje vlastitog spomenika u njima, kompleksni odnosi sa ženom Marom i održavanje idiličnog obiteljskog života unatoč svega, radni dan, životne navike, sklonosti, intelektualne preferencije, odnosi s ocem i majkom, sve je to predmet zapanjujuće knjige, koja rasvjetljava ličnost ovog zločinca kao ni jedna do sad

Pavelić mi je rekao: 'Hitler me zove'

U nastavcima koji slijede, general Ivan Perčević opisuje kako su Pavelić, on, Jure Francetić i drugi predstavnici vrha NDH posjetili Hitlera u Vinici, na istočnom bojištu

Perčević piše: "U jutro dne 24. rujna 1942. godine, pozvao me je Pavelić iznenadno u svoj ured na Tuškancu. Tamo mi reče da je pozvan od Hitlera u njegov glavni stan na istočnom bojištu posjetiti ga, te tom prilikom i pregledavati hrvatsku pojačanu pukovniju pred Staljingradom, i hrvatski odjel mornarice na Azovskom moru; on zna da nerado idem u posjete Hitleru, ali on mi je trebao u svojoj pratnji da može podijeliti hrvatsko odlikovanje Nijemcima i Hrvatima, neka uzmem čim više ordena i kolajna sobom, a dosta viših stupnjeva da može i visoke generale odlikovati.

Kada sam izlazio rekao mi je Pavelićev krilni pomoćnik, pukovnik Prebeg da me je on predložio da budem u pratnji jer se on ne razumije sa odlikovanjima, a ja imam već praksu u tim stvarima.

Zahvalio sam se, rekavši da vrlo rado prisustvujem tom putovanju, jer tim imam priliku upoznati se sa novim, meni još nepoznatim dijelom svijeta, a ispuniti još jednu staru želju, vidjeti Rusiju.

(Naime, služio sam pred Prvim svjetskim ratom i za vrijeme toga rata u Galiciji, na ruskoj granici, ali mi do tada nikada nije uspjelo da dođem u samu Rusiju).

Pripremio sam dva velika sanduka sa odlikovanjima (preko 400 većinom kolajna, oko 10 veleredne krune kralja Zvonimira, a drugo sve vrsti Zvonimirovog reda i željeznog trolista), kao i kolajne za hrabrost.

Sutradan, kišovito vrijeme: bio sam sa prtljagom u 9 sati na aerodromu, danju smjestim u zrakoplov. Bio je to osobito veliki i brzi Junkers avion, koji je sam Hitler upotrijebio i zato putovanje sa dvojicom svojih vlastitih pilota, Paveliću na raspolaganje stavio.

'Krenuli smo prema Hitleru'

Na aerodromu velika pratnja – cijela vlada sa Kvaternikom na čelu, delegacija Sabora i vojske, cijeli diplomatski kor, počasna satnija sa glazbom. U 9.45 dolazi Pavelić autom praćen od njemačkog poslanika Kaschea i krilnog pobočnika.

Oproštaj od svih prisutnih dostojanstvenika, predaja zastupstva poglavara Kvaterniku i ulazi u zrakoplov. Odletjeli smo, ali radi lošeg vremena sa zakašnjenjem, tek u 10.30 sati."

"Zrakoplov prvorazredno uređen, posebni salon sa stolom i 4 velikih fotelja, kuhinja, a mi skupa s posadom oko 15 osoba, naime Pavelić, poslanik Kasche, njemački general Glaise; pukovnik Prebeg, ustaški pukovnik Francetić, dva časnika pobočnika, Pavelićev sluga i ja. Do Pečnika loše vrijeme, od tada razvedrio se zrak, preletjeli smo Dunav kod Makača, onda preko Dubercena, preko Karpata u više od 4000 m, opet niže nad Kolinije, odmah smo vidjeli iz visine kada smo pošli preko Žbruča – pogranična rijeka između bivše Austrije, odnosno Poljske i Rusije da smo u drugoj državi.

Mjesta, polja i šume drukčije. Konačno smo se i spustili nakon više od petosatnog leta. U 4 sata poslije podne u Vinici na Bugu, gdje su nas autom već očekivali. Prtljaga sa jednim časnikom bila je prevezena u hotel, dok svi drugi autom u glavni stan Hitlera.

Taj glavni stan se nalazio sjeveroistočno od Vinica, oko pola sata vožnje autom, udaljena od grada u jednoj šumi, vrlo dobro skriveno. Deset do dvanajst drvenih kuća, skoro sve jednake iz vana unutra, ali različite, jednostavno ali vrlo komotno uređene.

Stigli smo oko 5 sati. Dočekao nas je ministar vanjskih poslova Ribbentrop i general Keitel, koji su Pavelića odmah odveli Hitleru a Kaschea i Glaisea iza njih. Nas druge je jedan drugi časnik odveo u drugu baraku, gdje su nam blagovremeno servirali čaj.

'Da su se Njemačka i Rusija dogovorile, rat bi bio gotov'

U toj sobi je bilo par časnika i jedan gospodin u diplomatskoj uniformi koji je bio predstavljen kao ambasador Ritter; s njim sam se zabavljao cijelo vrijeme, tj. preko jednog sata. Među inim pripovijedao mi je Ritter da je sada stalni zastupnik ministra vanjskih poslova kao stručnjak o sovjetsko-ruskim stvarima u glavnom stanu.

On je naime bio više godina u Moskvi, kao Nijemac kod njemačke ambasade, vršio dužnost odjelnog predstojnika za trgovinu i privredu, te kao takav igrao je veliku ulogu.

Kad je pakt prijateljstva bio sklopljen između Njemačke i sovjetske Rusije u kolovozu 1939. godine došao je par puta u osobni dodir sa generalisimusom Staljinom, te ga opisao u najljepšim bojama: genijalan u svakom smislu, dosljedan i čvrst.

U osobnom dodiru osobito simpatičan, jer je uvijek dobro raspoložen te znade svojim šaljivim riječima, notu dati bez da budu uvredljivi; zbilja da je on vođa i glavar sovjetske Rusije. Pričao je kako se sovjetska industrija razvijala i kako proizvodnja radi, to mu nijesu htjeli vjerovati u Berlinu, kada im je to javio, jer su se uvijek držali pametniji.

Nato sam ga pitao da li je bilo moguće izbjegavati rat između Njemačke i sovjetske Rusije, a on odgovori da po njegovom mišljenju se taj rat dalo spriječiti, ali da su tu drugi razlozi, koje nije spomenuo, igrali veliku ulogu. Nastavio je, kad bi se te dvije velesile i nadalje sporazumijevale to bi moguće bilo, onda bi se danas možda već razdijelile, svijet i rat bi bio gotov."

Dolazak kod Hitlera u kuću: Mene je prvo predstavio

„Gledajući na sat rekao je da posjet Pavelića kod Hitlera mnogo duže traje nego je bio predviđen, naime, predviđeno je bilo samo pola sata, a sad je već preko jedan sat prošlo. Otišao je gledati što je na stvari. Nakon izvjesnog vremena se Ritter vratio i kaže da ćemo mi sada biti Hitleru predstavljeni, te nas odvede u njegovu nedaleko ležeću kuću.

Hitler nas je primio u jednoj velikoj sobi, dobro, ali ne luksuzno uređenoj, sa mnogim foteljama i nekoliko divana. Kod njega su bili osim Pavelića, Kasche, Ribbentropp, Keitel i Glaize.

Pavelić nas je predstavio, mene prvo, kao najstarijeg i kaže da me je sobom uzeo da mu pomažem kod dodjeljivanja odlikovanja jer sam glavar toga ureda, na to me Hitler gleda i reče da ću mnogo posla imati, najdulje govorio je s Francetićem, rekao mu je da je o njemu već čuo i zanimao se je za ustašku vojsku i njihove vojničke operacije.

Onda nam nudio da sjednemo, pa on stojeći držao oko četvrt sata govor, kako će ‘on’ sada nastaviti rat na istočnom bojištu do pobjede, kako će ‘on’ onda novu Evropu preuzeti, učinio je dojam fanatika i profesora koji govor sa svojim pitomcima, sam sebe isticajući. Poslije nas otpustio i dao nam ruku.

Hitler se zanimao za ustašku vojsku i njihove vojničke operacije

Stigli smo nakon sedam sati na večer u Vinici. Žurno smo se umili i presvukli, jer u 8 sati je bio u istom hotelu, u kome su samo časnici stanovali, večera, koju je Ribbentrop priredio u počast Pavelića.

Prisustvovali smo mi, koji smo iz Zagreba došli, Ribbentrop i još jedan njemački viši general glavnog stana. Kratka zdravica Ribbentropa, a isto tako kratki odgovor Pavelića na njemačkom.

Za vrijeme večeranja se govorilo ništa osobito o političkim ili vojničkim stvarima, samo me Glaize, koji je kraj mene sjedio, par puta upozorio kako Ribbentrop napuhnuto govori, on ga naime ne trpi.

Inače vlada u društvu dobro raspoloženje. U 10 sati smo se oprostili, Pavelić je bio umoran. Bio mu je to prvi lijet, a k tomu još preko pet sati u takvim visinama.

Kraj prvog nastavka...