Pustoš je posljednjih nekoliko desetljeća postala stvarnost za sela istočnog Žumberka, gdje se ''žive duše'' može nabrojiti na prste jedne ruke. Nema tu ljudi odavno. Šimraki, Delivuki, Đurašini, Kravljak, Jelenići, Selce...

Mjestašca udaljena svega pedesetak kilometara od Zagreba na rubu su propadanja. U nekima više nema nikoga, dok u nekima živi tek jedno ili dvoje stanovnika u poodmakloj dobi, zaboravljenih i prepuštenih samima sebi. U skromnim kućicama, neki bez struje, neki bez vode, neki bez oboje... No da ih se pita što im zaista nedostaje, gotovo svi će reći - ljudi. Samoća je ovdje ipak najteži suputnik.

U selu Dane ima desetak dimnjaka, no dimi se iz samo dva. Ispred jedne skromne kućice sjede dvije mace koje, kako kaže njihov gazda Pere (74), njega vjerno čuvaju. On i susjeda Ane ovdje su jedini stanovnici, a nekad ih je bilo i pedeset.

U Zagreb ne idem

- Vikendom dolazi puno ljudi. Susjedi koji žive u gradovima i naše obitelji. Vole doći udahnuti svježeg zraka, a onda se vraćaju rutini u grad - rekao je Pere.

Prije sedam godina mu je umrla mama i od tada je sam. Da mu ponude cijeli Zagreb, kaže, nikad ne bi otišao. Navikao je na samački život i ničega se ne boji. Sve radi sam: kuha, pere, sprema, cijepa drva, održava vrt. Najviše voli kuhati zelje, meso ili grah, a sve to ga je naučila mama.

- U kući nas je živjelo sedmero. Jedan brat živi u Zagrebu i on me posjećuje svaki vikend. Volim svoju kuću, svoj kraj, ovu prirodu i sva sjećanja. Iako sam sam, nikad mi nije dosadno, uvijek moram nešto raditi. Sad preko zime cijepam drva za ogrjev, čistim snijeg, čistim dvorište, kosim, onda si nešto skuham, a navečer malo pogledam televiziju - ispričao nam je Pere.

Svoju susjedu Anu (91) često obilazi. Pomaže joj ako je to potrebno, iako je i njemu to već teško zbog visokog tlaka i bronhitisa. Nekad ode kod nje samo i na kavu, ali kad počne zima, zatvaraju se u kuću.

Ane je sama već 33 godine, otkad joj je umro muž. Ima troje djece koja je često obilaze. Donose joj hranu, vodu za piće, jer u selu vode nema, i drva za ogrjev. Otkad je korona, rjeđe ih viđa jer se boje za njezino zdravlje.

- Prije pandemije sam često išla kod moje kćeri u Samobor. Bila bih kod nje tjedan dana. Bude mi lijepo, ali onda počnem hodati od kuta do kuta stana i oni znaju da je vrijeme da me vrate kući. Meni je ovdje najljepše iako nema nikoga. Svaki žir ovdje poznajem - kaže nam Ane.

'Volim gledati Potjeru'

Ane kaže da joj samački život nije dosadan. Navikla je, nikad se ne osjeća usamljeno zato što zna da ima obitelj koja o njoj brine.

- Izvalim se na krevet i uživam. Više nemam vrta niti ga mogu obrađivati. Ako ima struje, gledam serije ili 'Potjeru', nju ne propuštam. Slabije čujem, ali volim pogledati - zaključila je uvijek nasmijana Ane.

NEMA ZEMLJE ZA STARCE Mučna ispovijest: 90-godišnjeg oca je vezao za radijator i tako ga ostavio u fekalijama danima

U Selcu Žumberačkom, danas pustom zaseoku smještenom u srcu Žumberačke gore, živi Marta Golubić.

- A znate, mogla sam ja otići u Ameriku kad sam bila mlađa, ali, eto, nisam. Nisam mogla ostaviti roditelje i strica jer su bili stari i bolesni. Sestra i ja odlučile smo ostati na našem imanju kako bismo se brinule o njima. I evo, sad smo mi na to došle, da živimo ovdje same, stare i bolesne - priča Marta.

U Selcu je, tijekom Martine mladosti, živjelo sedam mnogobrojnih domaćinstava, a danas u ovo mjesto zaluta tek poneki planinar ili vikendaš. Češći su gosti, kaže nam, lisice ili divlje svinje. Ima i medvjeda. Prvi susjedi udaljeni su nekoliko kilometara, u susjednoj Stojdragi i Pokleku. No što joj i to znači kad više ne može do njih. Previše je to kilometara za njene iznemogle noge.

'Nekad je bilo života'

- Nas je nekad bilo sedmero u kući, kod susjeda njih osmero, na kraju sela, u onoj kući ih je bilo šestero... Bilo je tu života i bilo je lijepo, ali danas nikog više tu nema osim nas dvije. Stari su pomrli, mladi otišli i nitko se od njih više nikad nije vratio. Nas dvije ovdje 37 godina živimo potpuno same - prisjeća se Marta.

Marta je jedina preostala stanovnica svog mjesta, a društvo joj pravi bolesna sestra Zora (78), o kojoj danonoćno brine. Brine Marta još i o naslijeđenoj djedovini, ogrjevu, o tih nekoliko ovčica koje su im preostale, o bašči koju svake godine okopava, o plodovima koje sadi i ubire pa od njih priprema zimnicu...

NEMA ZEMLJE ZA STARCE 'Sin mi nije dao da se operem, izgladnjivao me i držao u maloj sobici. Spasio me poziv Hitnoj'

- Mogu ja još sve sama! - odlučno je zagalamila Marta.

Svoj život, kako kaže, ostavila je u Selcu. Umjesto braka i djece, izabrala je skrbiti o bolesnim roditeljima. Život na osami Žumberačkoga gorja naučio ju je da se jednostavno mora boriti. Nije nikad bilo lako, priznaje nam pokazujući natečene ruke.

Ali ne da se ona, zdravlje je još dobro služi, iako su godine teškog fizičkog rada u polju i vinogradima ostavile bolne posljedice. Na ovom području ''nema kruha bez motike'', a s mirovinom od 900 kuna teško da se može preživjeti, pa onda i kad zaboli, popije koju tabletu protiv bolova i šutke nastavi s poslom.

- Dolje u polju imamo bašču. To sve ja sama sadim, krumpir, grah, zelje, luk, salatu, rajčicu... Nešto mi divljač pojede, ali ostane i za nas, za zimnicu.... Mukotrpan je to posao, jer svaki dan onda moram ići okopavati bašču, ali što ću kad mi nema tko. Doduše, i meni je lakše kad nešto radim, jer da moram samo sjediti, mislim da bih uvenula - kaže nam.

Vodi nas Marta i do štaglja koji je u njenoj obitelji više od stotinu godina. U njemu danas drži sijeno koje je sama samcata nakosila i, kako kaže, na leđima donijela. Iznad drvenih vrata na ulazu u štagalj stoje i urezani inicijali A. G. te godina 1909., podsjećajući na neka zlatna vremena ovog zaboravljenog sela.

- Ovo su inicijali moje bake Ane, ona ga je izgradila i financirala. Moja obitelj imala je nekad i vinograd uz granicu sa Slovenijom, a dalo se živjeti i od zemlje koju smo obrađivali, no danas je sve to zapušteno jer se jednostavno nema tko više time baviti. Nekad smo imali i pajceke, ali više se o njima ne mogu brinuti, preteško je postalo... Ni koke više nemamo jer nam sve lisica pojede - kaže nam Marta.

Priznaje nam da je najgore po zimi, kad posla nema pa dani sporo prolaze, pogotovo kad si sam u selu. Snijega se ne boji, jer su nekad zime na gori bile još hladnije, nemilosrdnije.

- Zna ovdje i danas dobro zapadati snijeg, ali čiste nam cestu pa je prohodno. Oko kuće sama čistim i nije mi teško, ja to za čas. Ali ovako nam dani sporo prolaze, preko zime smo u kući, kuhamo, sjedimo i grijemo se, što ćemo drugo raditi. Nemamo ni televizor ni radio, prije smo imali radio, ali nam se pokvario... - kaže Marta pa dodaje da od ''tehnologije'' ima tek mobitel kojim može nazvati treću sestru ili pak nećakinju koja im pomaže kad zatreba, jer Marta više ne može pješačiti do glavne ceste kako bi sjela u autobus i otišla u trgovinu ili doktoru.

NEMA ZEMLJE ZA STARCE Bio je u domu za starije 22 sata i umro. Od obitelji su tražili 5000 kn: 'To je obična pljačka'

- Ja ne smijem ići nigdje jer mi je doktor rekao da ne smijem sestru ostavljati samu, moram paziti na nju jer se nekad zna izgubiti. Jednom sam je jedva našla, ne može ona više... Ali nasreću, imamo mobitel i nećakinju koja živi blizu pa nazovemo kad zatreba. Nekad nam i oni dođu, ali rijetko jer ona radi, djeca idu u školu... Ali kad dođu, dovezu nam puni auto tako da nismo u krizi - skromna je Marta.

Treba platiti račune

Ni susjedni Kravljak nije ostao pošteđen gotovo iste, puste sudbine koja je zadesila žumberački kraj. Da pri ulasku u selo lavež pasa ne odaje jedine preostale žitelje Janka Klisovića (73) i njegova susjeda Marinka, ni po čemu se ne bi moglo razaznati da ondje još ima stalnih stanovnika.

Obiteljska imanja su prepuštena zubu vremena, a novouređene vikendice raštrkane oko stare crkvice većinom zjape prazne. Dođu tu ljudi vikendom, najčešće iz Zagreba, pa onda bude života. Neki zafeštaju, ali svi oni se ubrzo vrate u velike gradove. Dok Janko, sa svojom kujicom Larom, iz Kravljaka nikad nije otišao niti želi. Tu je njegov dom, njegov mir.

- Nekad nas je u ovoj kući živjelo trinaestero, a sad sam ostao samo ja. Iskreno, ne osjećam se usamljeno više. Već šest godina živim sam i naučio sam tako, pomirio sam se sa sudbinom - kaže nam Janko.

Sa susjedom Marinkom nije u najboljim odnosima. Ima tek nekoliko prijatelja iz susjednih sela. I oni žive sami. Dođu ponekad vikendom pa onda popričaju ili zakartaju uz koju čašicu vina ili rakije. Tako se lakše prebrodi samoća, priznaje nam.

- A teško je tu živjeti jer ste sami. Ni kune ne možete zaraditi jer ste bolesni pa od čega platiti račune, lijekove, hranu... - pita se Janko.

NEMA ZEMLJE ZA STARICE Trpjela zlostavljanje 70 godina pa prelomila: 'Ili ću ovome stati na kraj ili bolje da me nema'

Osim što je operirao kuk pa danas bez štaka više ne može hodati, Janko ima niz zdravstvenih tegoba. Jedini prihod mu je 920 kuna socijalne pomoći pa je primoran i pod stare dane ići u šumu ne bi li si osigurao koju kunu više.

- Prodam ja i ponešto drva što posiječem, i od toga živim. Mučenički je to posao s obzirom na moje zdravstveno stanje, ali nasreću još vozim traktor pa je lakše.Jer sam naučio raditi od malih nogu i to mi je u krvi - priča Janko.

Nije on jedan od onih koji se sažalijevaju nad vlastitom sudbinom, izuzev samoće, sve se da preživjeti. Kravljak je divno mjesto za život, samo što nema društva pa mu šuma ponekad predstavlja bijeg od svakodnevne kolotečine. Poljoprivredom se više ne bavi, a stoku ne drži jer je nema kako hraniti. Čak i vrt koji si posadi kako bi uzgojio malo luka ili krumpira gotovo uvijek mu unište divlje svinje.

- Ne mogu s njima izaći na kraj, to su zaštićene životinje i sve uništavaju. Nekad mi i pred vrata znaju doći i ne boje se ničega - kaže Janko pa dodaje da nerijetko zna vidjeti i medvjede u polju, ali ih se ne boji.

- Ako ne diraš životinje, ne diraju ni one tebe - kaže.