Francesca Borri (Bari, 1980) talijanska je ratna reporterka i spisateljica, autorica triju knjiga o ratnim sukobima na Balkanu (“Non aprire mai“) i Bliskom Istoku (“Qualcuno con cui parlare: israeliani e palestinesi” i “La guerra dentro“).
U posljednjoj, u nas netom prevedenoj pod naslovom “Sirijska prašina“ Borri, kroz iznimnu ratnu reportažu, opisuje iskustvo boravka u opkoljenom Alepu i opisuje sve one rane što ih rat ostavlja na duši grada, a ne odnose se na izranjavane gradske ulice i pročelja kuća.
Zbog njezina izravnog načina i izrazito literarnog stila, Francescu Borri svrstavaju među najvažnije mlade glasove ratnog izvjestiteljstva u svijetu pa tako niti nitko tko pročita “Sirijsku prašinu“ neće moći reći da nije bio u Siriji.
Jednako izravna kao u svojim knjigama, Borri je bila i u našem razgovoru, otkrivajući što misli o budućnosti Bliskog istoka, ali i o budućnosti balkanskih zemalja kojima predviđa budućnost u sretnom zajedništvu.
Express: U jednoj rečenici iz “Sirijske prašine” stoji kako svijet zanima Sirija, ali ne i Sirijci. Leži li tu ključ problema izbjegličkog pitanja?
Danas, nakon turskog ulaska u Siriju, to je čak i aktualnije nego kad sam pisala knjigu. Sjever je danas pod kontrolom Turske, istok je ničija zemlja, posvuda su džihadisti, a ostatak je zemlje pod ruskom i iranskom, ali nipošto Asadovom kontrolom. Zato neću tvrditi da Sirija može biti stabilna jer sadašnja je stabilnost dogovor između Rusije i Turske ili, čak i više, dogovor između Putina i Erdogana. On ne odražava interese dviju zemalja nego osobne interese dvojice političara. Problem je u tome što imamo sve više takvih državnih čelnika, ne znam hoće li to svijet moći podnijeti.
Express: Mislite, dakle, da je svijet zainteresiran samo za Siriju kao zemlju?
Da, ondje svi mogu nešto dobiti, što, osim u turskom slučaju, nije nužno loše. Rusija se vraća u igru, stječe međunarodnu moć. Mijenjaju se čak i Saudijska Arbija, Ujedinjeni Arapski Emirati jer mladi više ne žele živjeti na takvim mjestima. Puno se toga događa u Siriji, ali ništa za Sirijce. Dosad nismo vidjeli takvo što, čak niti u Bosni. Taj rat nitko nije mogao zaustaviti.
Luda je stvar što sam, prvi put došavši u zemlje bivše Jugoslavije, u Sarajevu čula neke druge turiste iz Bosne kako razgovaraju o odlasku na zabavu u Beograd. Zapitala sam se kako je to moguće, mislila sam da se sad mrze.
Koristim termin ‘bivša Jugoslavija’ jer kad god dođem ovamo, završim posjećujući sve zemlje - ovo mi mjesto ima smisla samo kao cjelina. Tako ste blizu, a tako različiti. U jednoj zemlji imate sve. Postoji nešto jače od ratova i, čak i nakon njih, ovo je jedno jedinstveno mjesto.
Express: Izjavili ste kako mislite da je Sarajevo jedini grad na svijetu koji razumije sirijsku patnju.
Da, i nisam jedina. Ratni izvjestitelji nikad ne razgovaraju o ratu. Osim kad se nađemo na mjestima poput Sarajeva. Bejrut nije poput Sarajeva, užasan je, u Libanonu je stanje gore nego na Balkanu, mržnja je još snažna, mnogo je sukoba i rat još nije zapravo gotov. U toj zemlji ne bih nikad živjela i to nije samo zbog iskustva rata.
Sarajevo je drukčije, ono razumije. Ondje možete razgovarati s ljudima, osjećate njihovu bol i patnju, ali oni ne mrze nikoga, ne mrze život, ne mrze one koji nisu iskusili rat što je zapravo uobičajeno. Neobično, ali oni instinktivno znaju što vas ne bi trebali pitati. Kad kažem da sam ratna izvjestiteljica, uvijek čekaju da prva počnem svoju priču, ne navaljuju. Čak i mladi ljudi.
Express: Vidite li sličnosti između Sirije i Sarajeva?
Vidim jednu razliku. U Siriji je stanje gore, s obzirom na broj poginulih i izbjeglih. U Siriji se događa nezamisliva razina nasilja. No Bosna je u jednoj stvari ipak gora, u ideji da susjed ustaje protiv susjeda. To se u Siriji ne događa, možda ratuju sela, ali nikad kuće.
Cijeli intervju s Francescom Borri pročitajte u novom broju Expressa.