Obitelj poginulih u požaru staračkog doma u Andraševcu još uvijek čekaju rezultate očevida koji bi trebali utvrditi kako je došlo do ove velike tragedije koja je u crno zavila Zagorje i Hrvatsku.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Teško mi je o tome uopće pričati. Najviše me boli što je tako umrla. Tolike godine je poživjela i eto tako pogine. Čini mi se da bi mi lakše bilo da je umrla normalno - govori nam Stjepan Sinković, nećak Jelene Bogović (103), jedne od poginulih u požaru. Za nekoliko dana trebala je proslaviti 104. rođendan. Planirali su je posjetiti baš tada.
- Obožavala je banane i krekere. To smo joj i spremali donijeti. Nije ona bila žena od nekih velikih poklona. Uveseljavale su je male stvari. Uvijek bih joj kupio malo zelenije banane da joj potraju neko vrijeme. Onda bi me kritizirala jer sam kupio tvrde banane - tužno nam govori Stjepan. Čitav život je radila u Nastavnom zavodu Andrija Štampar. Kaže kako ju život nije mazio.
- Ma ta žena se patila. Zaista se patila. U Drugom svjetskom ratu joj je poginuo muž. Godinu dana poslije umro joj je i sin. Sama je ostala kao najveća tuga. Nikoga nije imala. Sve to ju je jako potreslo. Slomi vas to. Ona je svake godine čekala kada su se zarobljenici vraćali iz Rusije ne bi li ugledala svoga muža. Nadala se. Ali nikada ga nije dočekala - govori nam Stjepan i nastavlja.
- Čitav život provela je čekajući, ali opet nije se dala da ju to slomi. Nastavila je dalje hrabro boriti se i grabiti kroz život. Šutjela je i radila. Nije joj bilo ni lako kad joj je sestra umrla prije nekoliko godina. Obje su bile u istom domu. Ostao sam joj samo ja. Živio sam kod nje, a kad sam se oženio, i dalje sam živio kod nje kao podstanar. Tek kasnije smo dokupili stanove u Španskom i u Prečkom pa smo se odvojili, ali smo se opet viđali svaki dan. Kada više nije mogla nikuda, morali smo je dati u dom - niže Stjepan. Prisjetio se i kako su s tetom proslavili 100. rođendan.
- Pa malo tko može poživjeti tolike godine života. To je za nas bilo nešto veličanstveno. Stoljeće života. Bilo nam je drago što je uz nas. Ispekli smo joj tortu, malo smo se podružili, ali ništa veliko - kaže nećak. Teta Jelica, kako ju od milja zove, bila je velika vjernica. Kaže kako je stalno išla u crkvu. Noćima je molila i pjevala crkvene pjesme. To je radila i u domu. Ostali štićenici od nje nisu mogli spavati. Tada su i zamolili Stjepana da mu tetu presele u pomoćni objekt.
- Nije ona bila više niti pokretna. Posljednjih mjeseci bila je i dementna. Nekoliko puta nije niti prepoznala mene i suprugu. Ali te pjesme i molitve su joj bile nekakva utjeha za sve što je prošla u životu. Voljela je to, ali drugi nisu mogli spavati od nje. Pristao sam da ju prebace. Ma nisu ti ljudi ništa krivi. Ona je uvijek bila uređena, ošišana, okupana, nokti odrezani. Ništa joj nije nedostajalo niti sam ikada čuo od nje riječi da se žali. Ako nešto nije bilo u redu pa to su trebale i inspekcije utvrditi. U dom su dolazili i liječnici i svećenici i drugi, a nitko nije tada potegao pitanje dozvola - zaključuje Stjepan.