Nije bilo dovoljno što je Andrej Plenković ovoga vikenda pretjerano ishvalio Franju Tuđmana pred svojim HDZ-ovcima na komemoraciji za stotu godišnjicu rođenja prvog predsjednika. 

Morao je u istom dahu poslati prijeteću poruku onima koji se s njim ne slažu i onima koji su "20 godina radili na tzv. detuđmanizaciji", da u osporavanju Tuđmanovih zasluga i ogromne političke ostavštine "nisu i neće uspjeti".

Malo je falilo da im kaže da o Franji Tuđmanu "smiju govoriti samo u svoja četiri zida". 

Plenković je, osm toga, morao uložiti veliki trud u veličanje Franje Tuđmana, u čiji HDZ se učlanio deset godina nakon njegove smrti, kako mu ne bi predbacivali da je upravo on na strani zloglasne "detuđmanizacije".

Kao što je to ovoga vikenda učinio Stjepan Tuđman.

"Ivo Sanader je, zajedno sa Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom, proveo detuđmanizaciju na državnoj razini, a Plenković je taj proces završio u HDZ-u", kazao je mlađi sin prvog hrvatskog predsjednika. "Čim je došao na čelo stranke, Plenković je rekao da će eliminirati iz nje sve desne i nacionaliste, i bio je iskren, u tome je uspio".

I zato Plenković mora pretjerano hvaliti Tuđmana. Kako bi sakrio činjenicu da on svoju politiku - u stranci i u državi - temelji upravo na nasljeđu detuđmanizacije.

Sve kontra Tuđmana

Plenković je ove subote u "Lisinskom" u slavljenu Tuđmanovu ostavštinu ugurao i ulazak u Europsku uniju i NATO savez, i skori ulazak u Schengen, i proeuropsko usmjerenje, pa čak i demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih i manjkih prava. No sve nabrojano došlo je kao posljedica detuđmanizacije nakon 2000. godine, kada se Hrvatska izvukla iz međunarodne izolacije, krenula u rušenje jednopartijskog sustava, u liberalizaciju medija, jačanje demokracije, oslobađanje institucija i spašavanja Hrvatske tuđmanovskog kulta ličnosti.

Da nije bilo detuđmanizacije, ne bi bilo onoga čime se Plenković danas hvali.

Međutim, ima nešto još gore. Andrej Plenković je taj u čijem se mandatu promovira retuđmanizacija: kroz novo jačanje jednopartijskog sustava, razbijanje opozicije, dominaciju nad medijima, uzurpiranje domoljublja, pokoravanje institucija, nepoštivanje pravne države, pa čak i promociju onoga čega nije bilo u Tuđmanovo doba, a to je davanje prava građanstva HOS-ovcima i filoustašama.

U Tuđmanovo doba nitko se nije usudio pisnuti ZDS. Danas je to praktički legalizirano.

Plenković danas pretjerano veliča Franju Tuđmana kako bi opravdao politiku koja Hrvatsku vodi prema davnim tuđmanovskim vremenima.

Rojsov Zoki

No Plenković se pritom suočava i s drugim problemom. Na skupu u dvorani "Lisinski" osvanuo je i Ljubo Ćesić Rojs, najnoviji promotor lika i djela Zorana Milanovića, koji je prije nekoliko dana izjavio kako je "nakon Franje Tuđmana najveći hrvatski državnik u zadnjih dvadeset godina predsjednik Zoran Milanović".

Ne i Andrej Plenković.

I taj Milanović, inače Plenkovićev najdraži neprijatelj, ponikao je iz političkog bazena promotora "detuđmanizacije", iz stranke koja je preuzela vlast nakon Tuđmanove smrti i uz birače koji su željeli istinski demokratsku, dakle detuđmaniziranu državu. 

A taj Milanović bio je istodobno najveći promotor Tuđmana: bio je prvi SDP-ovac koji je službeno odnio vijenac na Tuđmanov grob, dao je Tuđmanu zračnu luku i govorio o tome da mu treba dati Trg svetog Marka, branio je Tuđmana čak i pred HDZ-ovcima, te slijedio Tuđmanovu politiku prema Haagu, prema Bosni i Hercegovini, prema Europi.

Milanović je danas najveći hrvatski tuđmanist. I Plenkovićev najveći suparnik. Kako da se onda predsjednik HDZ-a nosi s tolikom konkurencijom?

Tuđmanova stranka

On dobrim dijelom zastupa politiku potpuno suprotnu Milanoviću, navodno "najvećem državniku nakon Tuđmana", a istodobno se nastoji promovirati kao promotor tuđmanizma i protivnik "osporavatelja političkog nasljeđa Franje Tuđmana".

Ako to nije shizofrena pozicija, ne znamo koja jest.

Plenković vodi Tuđmanovu stranku i promovira tuđmanovske metode političkog vladanja, a istodobno gradi svoj politički status na politici izrasloj upravo nakon Tuđmanova odlaska. 

Milanović je politički uspjeh temeljio na nasljeđu "detuđmanizacije", a sada se on suprotstavlja Plenkoviću na tuđmanovskoj političkoj platformi. Pogotovo kroz odnos prema Hrvatima u BiH, kroz diplomatske incidente i odnos prema hrvatskim ratnim zločinima.

Ukratko, totalna zbrka i metež.

Predmet razdora

Upravo one stavke na kojima je Plenković ove subote najviše hvalio Franju Tuđmana bile su u Tuđmanovim devedesetima ugrožene, zatirane ili marginalizirane. I upravo je detuđmanizacija otvorila prostor za Plenkovićevu političku promociju, naročito u međunarodnim krugovima.

Franjo Tuđman nije bio promotorom nacionalnog jedinstva i famoznog zajedništva ni onda dok je despotski vladao, da bi nakon svoje smrti, pa sve do danas, postao predmetom sukoba, razdora i svojatanja. 

Prije svega u HDZ-u, koji se još od "detuđmanizacije" Ive Sanadera pa do ovoga vikenda, lomi oko Tuđmana i traži svog novog Tuđmana, dok se politički aspiranti skrivaju iza Tuđmanovog kulta ličnosti. Onda i u državnom vrhu, gdje se "novi Tuđman" Milanović i "retuđmanizirani" Plenković, nadmeću i oko svoje privrženosti Tuđmanovu nasljeđu.

Gdje je blagostanje?

A Franjo Tuđman definitivno je postao predmetom razdora i u hrvatskom društvu koje još  uvijek pamti njegove političke poteze, prijetnje i prozivanja državnih neprijatelja, a koje se još uvijek dijeli na one kojima je Tuđman dao državu i koji vjeruju da je država sama sebi svrha i na one koji brinu o kvaliteti i sadržaju te države.

"Tuđman je bio duboko uvjeren da jedino demokracija Hrvatskoj može osigurati blagostanje", zaključio je u svom govoru Andrej Plenković.

Paradoksalno, istinskoj demokraciji vrata je otvorila upravo detuđmanizacija. Na blagostanje još čekamo.