Općina Strizivojna nedaleko od Đakova ima najdužu ulicu u Hrvatskoj. Ulica braće Radića duga je 7,2 kilometra, s ako se uzme u obzir i njeno naselje Soljak, produžuje se na 8,6 kilometara. Cijela općina duga je 11,5 kilometara. Od ukupno 2300 stanovnika općine, čak 70 posto ljudi živi upravo u toj ulici.
POGLEDAJTE VIDEO:
U ulici su 622 kućna broja, ima sedam autobusnih ugibališta, u njoj su smještene sve vitalne institucije - škola, crkva, ambulanta, pošta, veterinarska stanica, općina, ljekarna, tri frizerska salona, tri trgovine, nekoliko OPG-ova, Hrvatske željeznice, limarska i bravarska radionica, šumarija, pilana te nekoliko tvrtki.
- Čekamo potvrdu Državnog zavoda za statistku da je naša ulica doista najduža. Mi vjerujemo da jest. Jedino je Ilica u Zagrebu bila duža dok je nisu podijelili nadvoje. Vjerujemo da bi nam taj kuriozitet omogućio da malo više turistički promoviramo svoj kraj jer bismo oko najduže ulice mogli razviti neke zanimljive aktivnosti. Planiramo već u ljeto organizirati maratonsku utrku koju bismo kolokvijalno nazvali ‘cener’, odnosno desetkilometarski maraton po najdužoj ulici u Hrvatskoj. Bila bi to noćna utrka, pod reflektorima. Planiramo je krajem kolovoza i već imamo dosta zainteresiranih - kaže Josip Jakobović (31), načelnik općine Strizivojna, koji također stanuje u Ulici braće Radića.
Formalno, u kontekstu poštanskih adresa, najduža je hrvatska ulica Slavonska avenija, koja se od središta Zagreba proteže punih 18 kilometara prema istoku glavnoga grada. No jasno, za razliku od ulice kojom se ponose u Strizivojni, nitko tu zagrebačku prometnicu neće spominjati kao ulicu u urbanističkom, sociološkom ili kulturološkom smislu. Povijest sela Strizivojna, koje inače spaja tri županije, seže do 300 godina u prošlost. Tipično je slavonsko “ušoreno” selo, koje njeguje svoje stare tradicije. Čini ga tek 13 ulica, a najstarija je upravo glavna i najduža, koju su doseljenici iz Njemačke, ali i drugih krajeva, počeli naseljavati nakon Drugog svjetskog rata. Kasnije su i odselili.
Tad je centrom sela išla kaldrma i bilo je uobičajeno da se kuće grade uz tvrdi put. Upravo stoga se ulica već tad počela produživati.
- Ja sam u Strizivojnu došao kao dečko od 22 godine. Zadnje 32 godine radim kao ravnatelj osnovne škole. Kad sam počeo raditi, imali smo velike probleme s tom kaldrmom i dugačkom ulicom jer djeca nisu imala prijevoz i u školu su dolazila pješice. Znali su hodati po sedam kilometara samo kako bi došli do škole. Preko zime i kad pada kiša, dolazili bi jadni učenici posve mokri. Krenuli bi u šest sati da stignu na vrijeme na nastavu. U školi su se prvo pola sata sušili uz peć pa onda na nastavu. Danas je stanje bitno drukčije. Od sredine devedesetih godina imamo organiziran prijevoz učenika do škole, tako da većina njih, iako žive u ulici u kojoj je škola, zapravo kilometrima putuju autobusom do nje - kaže ravnatelj Andro Mršić, koji je ponosan što radi u najdužoj ulici u Hrvatskoj.
- Nekad je život u toj dugačkoj ulici bio puno teži. Osim što je bila kaldrma, bilo je običaja koje je trebalo poštovati. Sjećam se, išao sam na neki sprovod davno, na kraj našeg sela. Tad je bio običaj da se tijelo pokojnika, nakon bdjenja, iznosi iz kuće u kojoj je živio i hoda se u koloni za pogrebnim kolima do groblja. Mi smo tri sata hodali do groblja s kraja sela. To se tako išlo bez obzira na to kakvi su vremenski uvjeti bili - prisjeća se ravnatelj Andro prijašnjih vremena s pomalo sjete.
"Na sprovod po tri sata..."
- Ja sam se udala u Strizivojnu, u glavnu ulicu. Ovdje sam od 1971. godine. Tad je još bila kaldrma na cesti. Koliko puta sam samo pala na njoj. Nisi mogao po tome ni bicikl voziti. Kad bi pala kiša, kanali bi odmah ‘plivali’. U početku sam na posao išla pješke; rasvjete nije bilo u mjestu, samo gdjekoje svjetlo na kući. Nije ti bilo drago hodati po selu tako. Onda mi je muž kupio motorić, pa sam njime išla na posao. U školi sam radila 41 godinu - kaže profesorica Zdenka Ivanetić (70), koja sad živi u posve drukčijem selu.
Njezin sin Tihomir glazbeni je producent i već godinama ima svoj glazbeni studio u Strizivojni. U svom studiju ugostio je mnoge poznate glazbene izvođače, tako da je velik dio naše estrade već imao priliku voziti se glavnom strizivojskom ulicom.
- Nekada davno, selo Strizivojna bilo je puno manje. Sastojalo se od dva dijela, koji su se kolokvijalno nazivali Glavačevići i Andrići. To su bile prve obitelji koje su naselile selo. Moja žena je rođena Andrić - prisjeća se Vinko Glavačević (81), seoski povijesni kroničar i pučki pjesnik.
- Moja Janja i ja upoznali smo se u toj glavnoj ulici. Živjeli smo nedaleko jedno od drugog. Ja sam imao 16 godina, a ona je bila šest godina starija kad sam se u nju zaljubio. Ali moji mi nisu dali da se vjenčam s njom jer moja je obitelj bila imućna a njezina nije. A i nije im se nimalo svidjelo što je ona toliko starija od mene. Skrivali smo svoju ljubav nekoliko godina jer su moji stalno branili našu vezu. Otišao sam kasnije u vojsku, vratio se, i onda odlučio da pobjegnemo ona i ja. Na kraju smo se vjenčali u susjednom selu. Bez povorke i svatova, nas dvoje i samo dva svjedoka. Tek nakon našeg vjenčanja došli smo živjeti u kuću pokojnog djede u Strizivojnu, to je bilo 1964. godine - priča Vinko, koji je dugo bio žalostan što svojoj voljenoj supruzi nije mogao priuštiti veliku svadbenu povorku. Naime, slavonski su običaji tad određivali da mladenci i cijela povorka pješke idu kroz cijelo selo do crkve, gdje bi se par vjenčao.
"Sve je na jednome mjestu"
- Kad se moj sin ženio nedavno, mi smo se okupili u našem dvorištu i pješke, s cijelom povorkom, išli na vjenčanje do crkve. Baš kako je to nekad bilo. Nekad se cijela povorka svatova dobro nahodala do crkve ako su išli s kraja sela u crkvu na vjenčanje. Možda se zato moja Janja nije žalila što nije imala takvo veliko vjenčanje - smijući se kaže nam Vinko.
U selu je kaldrma bila sve do kraja osamdesetih godina. Dolaskom ceste, selo se preporodilo, ali i seoski poštar Ivica Miletić, kojem je dozlogrdilo voziti se svakog dana po kamenitoj i grbavoj cesti biciklom.
- Na području općine Strizivojna imamo 650 radnih mjesta, a od toga je više od 550 u glavnoj ulici. Najviše se ljudi u selu bavi stočarstvom. Imamo oko 1000 grla bikova u selu, nekoliko velikih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji se bave tovom junadi ili ekološkom proizvodnjom. Imamo i veći broj konja u selu, jer se nekoliko kućanstava sad time bavi. Pilana Hrast zapošljava ukupno 460 radnika, oni su najveći izvoznik parketa u Europi. Bravarska radionica ima 70 zaposlenika, a tu su i druge firme. Manje-više svi koji rade u zgradi općine su iz glavne ulice. U školi također. Većinom svi koji živimo u ulici tu i radimo - kaže načelnik Jakobović, koji živi blizu radnog mjesta. Zato nikom nije problem tijekom pauze na poslu skoknuti do kuće na ručak, pa se u selu svi zdravo hrane.
"Što su muke teške..."
Načelnik je i jedan od onih koji su svog bračnog supružnika upoznali u istoj ulici.
- Imamo sad i neke male ulice koje su se počele razvijati posljednjih godina, pa se Strizivojna konačno počinje i širiti. Trenutačno imamo dva nova zahtjeva za nove male ulice, gdje će se graditi nove kuće - dodaje načelnik.
Ono što je i dalje donekle problem je što nemaju nikakav prijevoz organiziran u selu za mještane, pa onda oni koji žive na kraju Strizivojne, na kućnim brojevima iznad 600, moraju proći kilometre i kilometre ceste samo kako bi došli do željezničke postaje.
- Generalno govoreći, Strizivojna se nalazi na zaista dobrom geografskom položaju. Od Đakova smo udaljeni tek deset minuta vožnje autom, do Vinkovaca imamo pola sata, do Broda smo za 35 minuta, a do Osijeka za samo 45 minuta. Ima mještana koji rade u tim gradovima i najčešće putuju vlakom, koji je najjeftinija vrsta prijevoza. Njima je, recimo, problem doći do željezničke postaje ako nemaju prijevoz. Slična je situacija i sa srednjoškolcima koji putuju u okolne srednje škole - kaže načelnik Jakobović dodajući kako se lokalno stanovništvo po selu najčešće kreće biciklom, zbog čega smatra da bi bilo dobro da imaju novca za gradnju biciklističke staze.
Mještani Strizivojne iznimno su ponosni na svoju najdužu ulicu, kobasičastu ulicu, kako je ponekad zovu.
A svojoj ulici mještani su posvetili i bećarac, u kojem su uspjeli sažeti svoje probleme:
“Nitko ne zna šta su muke teške dok ne prođe Strizivojnu pješke”.