Autor je prodekan i šef dodiplomskog studija Business Analytics na ZŠEM-u i profesor na Građevinskom fakultetu u Rijeci
Sa svakim danom vidimo kako mnoge naše komore prvenstveno postoje kako bi prvo, kontrolirale privatni sektor kako on sam ne bi artikulirao svoje interese i drugo, kako bi uhljebljivale članove vladajućih stranaka. Stoga je ovih dana Udruga Glas poduzetnika (UGP) pokrenula potpisivanje peticije za ukidanje nekih parafiskalnih nameta, što podržava i HUP, ali i obveznog članstva poduzetnika i obrtnika u HGK i HOK, a stranka Most je ovih dana poslala u saborsku procedure prijedlog zakona o ukidanju obaveznih članarina u tim komorama. Pitanje parafiskalnih nameta je kod nas najčešće ideološko pitanje. Samo, možemo li, barem kad je u pitanju HGK, ideologiju staviti po strani a nešto reći o rezultatima te komore, koristeći puke brojke?
Kolika je efikasnost zaposlenika komore?
Dakle, u sljedećoj tablici za nekoliko država Europske zajednice, i bogatijih i siromašnijih, i starih i novih demokracija, u prvom stupcu vidimo broj zaposlenih u svakoj komori, u drugom stupcu koliki je robni izvoz zemlje mjeren u dolarima (2017.), u trećem stupcu ukupan broj stanovnika zemlje, a u četvrtom stupcu koliki je taj izvoz države po zaposleniku komore. Jasno nam je kako je izvoz po zaposleniku komore jedna dobra mjera koja nam govori o efikasnosti zaposlenika komore, ali i o stupnju predimenzioniranosti komore. Primijetimo prvo usporedbu s bivšim socijalističkim zemljama, Slovenijom koja ima dvaput manje stanovnika od Hrvatske i Estonijom koja od nas ima čak tri puta manje stanovnika. Ono što nam prvo upada u oči je izrazito velik broj zaposlenika u HGK naspram broja zaposlenih u komorama te dvije zemlje. Dakle slovenska gospodarska komora ima samo 110 zaposlenih a estonska gospodarska komora 30 zaposlenih. Kad bismo se recimo držali slovenske brojke, naša komora bi trebala imati oko 220 zaposlenih jer imamo dvaput više stanovnika od Slovenije. Da su nam pak Estonci uzor, HGK bi imao manje od 100 zaposlenih. Kod svih drugih zemalja primijetimo da se robni izvoz po zaposleniku komore kreće između 200 milijuna dolara, kao u Austriji, do nekih 700 milijuna dolara izvoza, kao u Njemačkoj.
Samo postoji jedna zemlja koja rapidno odstupa u “efikasnosti” komore i, pogađate, to je Hrvatska, u kojoj po zaposleniku HGK-a imamo samo 25 milijuna dolara iliti skoro 12 puta slabiji rezultat nego u slovenskoj gospodarskoj komori i 18 puta slabiji nego u estonskoj gospodarskoj komori. Ne treba čuditi, jer Slovenija s dvaput manje stanovnika stvara oko dva i pol puta veći robni izvoz nego Hrvatska, pri čemu slovenska komora kao servis slovenskog izvoza ima, ponovimo, 110 zaposlenih, a naša komora čak 520. Estonski slučaj je još i frapantniji, stvaraju robni izvoz jednak hrvatskom, uz, ponavljamo, triput manje stanovnika, samo 1,3 milijuna, a u njihovoj komori je zaposleno samo 30 ljudi.
Slijedeći pokazatelj efikasnosti neke gospodarske komore je broj zaposlenika komore na milijun stanovnika zemlje, što vidimo u zadnjem stupcu. Zanimljivo da Slovenija ima 55 a Estonija 24 zaposlenih u komorama na milijun stanovnika. Ostale zemlje u tablici imaju od 16 (Francuska) do 90 u Austriji. Ponovno je naša Komora najneefikasnija i ima 130 zaposlenih na milijun stanovnika. Ono što je najzanimljivije je da, s izuzetkom Njemačke, najefikasnije komore su u malim državama poput Danske, Finske i Estonije u kojima članstvo u komorama nije obavezno, već je dobrovoljno. Za Estoniju možda ne čudi ukidanje obavezne članarine, samo za Sloveniju tako radikalno rješenje može biti iznenađujuće. Inače u Europi su članstva u komorama obvezna u nekim velikim državama kao što su Njemačka, Italija, Španjolska i Francuska, dok su neobavezna članstva u Finskoj, Danskoj, Velikoj Britaniji, ali vidimo i Sloveniji i Estoniji.
Zašto Slovenija nema obvezno članstvo, a Hrvatska ima?
Dakle, kako je moguće da je Slovenija s kojom smo bili u zajedničkoj državi uvela neobavezno članstvo u komorama a mi to ne možemo? Razlog je upravo daleko veća korupcija u Hrvatskoj nego što je u Sloveniji, ali i Estoniji. A korupcija nije samo davanje mita, kao što to mnogi misle, već je ona prije svega mjera efikasnosti jednog društva i to prije svega njegovog javnog sektora. Recimo stupanj korupcije određuje koga se zapošljava u javnom sektoru i na koji način, transparentnim natječajem ili preko veze. Samo u zemljama visoke korupcije visoki manageri državnih firmi automobile koriste kao bankovne sefove. Međutim neki misle da nam kao društvu ne trebaju radikalna rješenja, kao što je recimo ukidanje obaveznog članstva, već samo postupne reforme. Samo ne čekamo li mi te reforme kao ozebli sunce još od vremena Milanovića, Sanadera, Kosorice, a onda i Plenkovića, i nikako da ih dočekamo? Usput, mogu li sitne reforme loš kadar učiniti boljim? Može li reforma nekome tko je diplomirao na nepoznatom fakultetu u Banja Luci donijeti diplomu Harvarda? Ne može.
Primjer Slovenije, ali još više i Estonije, koje su danas daleko ispred nas u ekonomskoj razvijenosti, pokazuju koliko su nam nužne radikalne reforme koje uključuju i ukidanje obaveznog članstva u komorama. Naime da se ukine obvezno članstvo u komori, mislite li da bi šefu takve nove komore padalo na pamet zapošljavati svoju djecu ili djecu svojih kolega, stranačke kolege ili stručnjake upitne vrijednosti? Jasno da mu ne bi padalo na pamet, jer bi se sada plaća svaki mjesec morala zaraditi i više ne bi dolazila kroz poreze, dakle s neba. Kad se novac mora zaraditi šef komore više ne bi imao tako visoku plaću s kojom bi mogao u Africi ubijati lava, slona i nosoroga, kao raniji šef HGK. Dakle, obavezno članstvo se mora ukinuti jer je to mjera koja bi prvo, rapidno smanjila korupciju u komorama, a kad bi ta metoda zaživila i šire u državnom sektoru, rapidno bi smanjila i korupciju u Hrvatskoj koja je jedna od rijetkih bivših socijalističkih zemalja u kojoj se korupcija nije smanjila u zadnjih 10 godina. Kao drugo, ukidanje članarine bi ostavilo više novca poduzetnicima i time potaknulo poduzetništvo u nas. Na kraju, stranke koje se suprostavljaju ukidanju obaveznog članstva u komorama samo priznaju da im one služe za uhljebljivanje, ali i da im je stranački interes daleko bitniji od nacionalnog ponosa i trajnog zaostajanja naspram EU zemalja.