Socijalni radnik nije samo profesija nego je i poziv, tvrdi ravnateljica zagrebačkog Centra za socijalnu skrb Božena Horvat Alajbegović. Kroz njihove prostore na godinu prođe više od 100.000 ljudi koji ondje ostvaruju različita prava i usluge, a svaki čovjek u Hrvatskoj, tvrdi ravnateljica, barem jedanput u životu ući će kroz vrata centra za socijalnu skrb.Dio javnosti smatra da socijalni radnici u centrima socijalne skrbi služe kako bi korisnici preko njih došli do novca, a s druge strane vjeruju da su to zločesti ljudi koji jadnim roditeljima uzimaju djecu, priča ravnateljica Alajbegović.
- Naš rad je najizloženiji jer za razliku od drugih institucija mi ulazimo ljudima u dom i obiteljski život, i uvijek mogu postojati razlozi za nezadovoljstvo. Krivi smo ako poduzmemo nešto, krivi smo ako ništa ne poduzmemo. A ljudi zapravo ne znaju kolika je količina poslova i javnih ovlasti koje mi obavljamo niti im je jasno da smo samo jedan kotačić, karika u lancu institucija koje odlučuju o dobrobiti pojedinca ili obitelji – priča Božena.
To su ljudi bez uvjeta za život, mladi roditelji bez podrške, žrtve zlostavljanja...
Ima 23 godine radnog staža u struci, a u svojoj profesionalnoj karijeri prošla je sve segmente rada u sustavu. Ističe kako je riječ više o pozivu nego o profesiji, jer svrha njezinog i rada njezinih kolega je pomoći ljudima da se osnaže za pozitivne promjene i preuzmu kontrolu nad svojim životom.
- Ako čovjek nema u glavi taj pomagački skript, onda je sigurno zalutao u profesiju i on će vrlo brzo tražiti drugi posao – uvjerena je ona. Korisnici koji dolaze na njihova vrata mogu zatražiti pomoć u raznim životnim situacijama, a lista je poprilično dugačka.
- To su ljudi koji ne mogu osigurati sredstva za osnovne životne potrebe, zatim djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca s poteškoćama u razvoju i djeca s poremećajima u ponašanju, trudnice i mladi roditelji bez obiteljske potpore i bez uvjeta za život, obitelji s poremećenim odnosima, roditelji s djecom iz bračne ili izvanbračne zajednice, ljudi s invaliditetom ili zdravstvenim teškoćama koji trebaju tuđu pomoć i njegu, žrtve trgovanja ljudima, žrtve obiteljskog ili drugog oblika nasilja, stari i nemoćni ljudi koji ne mogu sami skrbiti o sebi, ljudi društveno neprihvatljivog ponašanja, ovisnici o alkoholu, drogama i drugim ovisnostima, beskućnici te azilanti i tražitelji azila – nabrojila je grupe dodajući kako posao socijalnog radnika nije samo omogućiti financijsku pomoć potrebitima, nego i pojedince te obitelji osnažiti do te mjere da im pomoć socijalnog sustava više ne bude potrebna.
'Često posao nosim i kući'
Službeno radno vrijeme socijalnog radnika je od 7.30 do 15.30, ali posao ne ostaje iza zatvorenih vrata ureda jer ga djelatnici često nose i svojoj kući. Ravnateljica Horvat Alajbegović priča kako je često znala do kasnih sati promišljati nad nekim slučajem, pisati izvješća ili tražiti rješenje za nečiju naizgled bezizlaznu situaciju.
- Uvijek postoji rješenje za sve i čovjek se nikad ne smije predati. Svjedočili smo stotinama slučajeva gdje su ljudi posrnuli u nekom trenutku jer su životne okolnosti bile takve da se nisu mogli snaći bez stručne pomoći i podrške, no uspjeli smo zajedničkim naporima izaći iz tih okolnosti i okrenuti ih u korist naših korisnika. Na žalost, imamo i slučajeva tzv. generacijske socijale. To je začarani krug u kojem više generacija iste obitelji ovisi o sustavu, no onda veliku pažnju posvećujemo djeci. Ti mališani nemaju iste startne pozicije kao druga djeca, no ako vidimo da imaju potencijala, činimo sve što je u našoj moći da im pomognemo izvući se iz tog kruga. Djeca su nam uvijek u profesionalnom fokusu i u odnosu na njih i druge ranjive korisničke skupine snosimo najveću profesionalnu odgovornost – ističe Alajbegović.
Previše administracije, pisanja izvješća i ispunjavanja formulara koče i zagušuju rad socijalnog radnika oduzimajući mu vrijeme za neposredni rad i razgovor s korisnikom, pa Horvat Alajbegović smatra da bi u skoroj budućnosti taj administrativni pritisak trebalo smanjiti.
'Nemamo odgovarajući radni prostor'
- Također, veliki problem u našeg zagrebačkom Centru koji je ujedno i najveći u Hrvatskoj je nedostatak adekvatnih prostornih uvjeta za rad koji ne odgovaraju na žalost niti jednom standardu kvalitete. Imamo po dva pa čak i po tri stručna radnika u jednoj kancelariji . Sad zamislite da vam dolazi korisnica koja ima ozbiljne bračne ili partnerske probleme i tako intimne detalje iz svog privatnog života mora iznositi ne samo pred svojim socijalnim radnikom, nego je čuje i drugi stručni radnik te njegova korisnica, primjerice bakica koja je došla jer se ne može brinuti o sebi - dodaje.
- Radimo s ljudima izrazito teških i osjetljivih životnih sudbina, a nemamo odgovarajući radni prostor u kojem ih možemo primiti i saslušati i prema pravilima struke štititi njihovu privatnost i osobno dostojanstvo. U takvim situacijama se traži kancelarija u kojoj drugi kolega taj čas nema stranku, pa ga se zamoli da izađe i pričeka dok se ne obavi individualni razgovor – kazala je ravnateljica i dodala da je s problemom u nekoliko navrata upoznala i nadležno Ministarstvo socijalne skrbi, ali do danas nisu našli rješenje.
Također, samo u Zagrebu nedostaje 116 stručnih radnika. Prosječna plaća socijalnog radnika početnika je oko 5.500 kuna, a kroz zagrebački CZSS svake godine prođe više od 100.000 ljudi. Dio njih, oko 23.000 korisnika, ostvaruje različita materijalna prava od raznih naknada i doplataka, a na godišnjoj razini se u tu svrhu izdvaja iz državnog proračuna 23 milijuna kuna.
- Osobito velika pomoć su nam udruge civilnog društva koje svojim radom pokrivaju i područja kojima se mi bavimo, odnosno kroz partnerstva i suradnju na različitim projektima sa njima osiguravamo nadstandard pružanja usluga našim korisnicima pa ih često upućujemo da se obrate njima za pomoć i da kroz ciljane programe podrške osnažuju svoje preostale kapacitete. To je partnerstvo neprocjenjivo i bez njihove suradnje posao bi nam bio daleko teži, a trenutačno imamo 35 sklopljenih partnerstava sa udrugama na raznim projektima za najranjivije korisničke skupine građana. Moram istaknuti još i da posao socijalnog radnika uključuje javno zalaganje za opće dobro, pa smo tako pokrenuli niz javnih tribina i predavanja o dostojanstvu osoba s intelektualnim teškoćama, ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju te raznim drugima temama koje su od većeg društvenog značaja – istaknula je ravnateljica.
Svaki socijalni radnik tijekom tjedna ima i dane za terenski rad
To je vrijeme kada posjećuju korisnike u njihovim domovima te procjenjuju situaciju, potrebe, njihove odnose i slično te obilaze korisnike smještene u ustanovama socijalne skrbi i udomiteljskim obiteljima kako bi pratili njihovo funkcioniranje i skrb o njima koja im je osigurana jer iz različitih razloga nisu mogli živjeti u vlastitoj obitelji ili nemaju obitelj. Najčešće sve prolazi bez problema, ali ponekad ima kritičnih i teških situacija. Socijalne radnice nemaju na terenu osiguranu posebnu zaštitu, pa kad pretpostavljaju da bi moglo biti problema odnosno rizičnih situacija, na teren odlaze s kolegicama ili kolegama.
Ima raznih situacija, od verbalnog i fizičkog napada do neugodnosti
- Osobno sam na terenu doživjela svašta, a jedanput sam premrla od straha jer me korisnik zaključao u njegovoj kući. Kako sam ušla, zatvorio je vrata za mnom, zaključao ih i rekao: E sad ćemo razgovarati. Naravno da sam se uplašila , čovjeku svašta prođe kroz glavu, ali trik je da u tim prilikama ostanemo pribrani i nađemo način da riješimo konflikt. Tijekom profesionalnog rasta i razvoja stječemo iskustva i vještine kojima savladavamo takove prepreke i ostajemo profesionalci. U drugom navratu me fizički napala moja štićenica - kaže ravnateljica.
- Došla je u Centar na razgovor, dogovorile smo terenskih izvid jer je verbalizirala probleme u komunikaciji sa svojim ocem, a nakon kratkog vremena se vratila, nepozvana ušla u moju kancelariju i ničim izazvana fizički me napala čupajući me za kosu i vikala: 'Ti mi ne daš pušiti, sad ćeš vidjeti'. Krajnje šokirana i nepripremljena za takvu situaciju ja sam samo ponavljala „Molim Vas smirite se, nećete tako ništa postići, idemo civilizirano razgovarati „ i tako sam „mantrala“ do dolaska policije koju su pozvali moje kolege. Kasnije sam saznala da sam je fizički podsjetila na medicinsku sestru koja joj je branila cigarete. Došla je policija i hitna pomoć i odveli su je na liječenje u psihijatrijsku bolnicu, a moji kolege su se godinama prepričavali taj događaj i opisivali me kao "onu koja civilizirano razgovara u kritičnoj situaciji" – opisuje ona teške trenutke svog posla.
Socijalni radnici prolaze brojne edukacije
Zato je njihova je zadaća cjeloživotno se obrazovati i educirati kako bi bili pripremljeni i za ovakve krizne i rizične situacije u svojoj praksi socijalnog rada. Osim što moraju pratiti zakonodavstvo, imaju više od 160 javnih ovlasti u postupanju prema korisnicima. Mogu izricati različite mjere i upozorenja, nadzor i slične korake.
- Kod nas nije nitko bez razloga, svi ovdje dolaze zbog problema i životnih okolnosti u kojima su se zatekli i koje nisu u mogućnosti prevladati bez organizirane stručne pomoći i podrške. I vjerujte, siromaštvo nikad nije razlog za izdvajanje djece iz obitelji, nego procjena njihove ugroženosti i rizika. Imate dijete koje je unatoč našim upozorenjima roditeljima i naporima da im pomognemo osvijestiti njihovu roditeljsku odgovornost i kapacitete i dalje zapušteno, roditelji se ne brinu o njemu. Što bismo trebali učiniti? Ali onda redovito takvi slučajevi dospiju u javnost kao propust i želja socijalnog radnika da oduzme dijete jer je to jedini cilj, a ne vide da je cilj pomoći djetetu da izađe iz takve okoline - priča dalje.
Država ima odgovornost prema najslabijima i ranjivima
- To su svakako djeca. Istina je i da u pojedinim slučajevima ima propusta, jer preopterećenost i nedostatak stručnih radnika povećava rizik od propusta. Donedavno sam bila spremna dati ruku u vatru za svakog našeg socijalnog radnika uvjerena da svi rade svoj posao bez greške, no sada više nisam tako sigurna. Ljudi su različiti, i u svakoj profesiji ima onih koji svoj posao rade savjesno i onih koji ga ne rade tako, ali jedno je sigurno, moji kolegice i kolege ulažu sva svoja stručna znanja i napore kako bi u ovim teškim okolnostima i sve složenijem društvenom trenutku kada se svakim danom pojavljuje nova patologija i problematika, svoj posao radili što savjesnije i odgovornije. Naš posao je misija pomaganja i to bi trebali shvatiti i oni koji su eventualno tu zalutali – kazala je ona.
Ponosna je na slučaj spašavanja jedne žene
- Situacije s kojima se svakodnevno nose su izrazito teške, a u bilo kojem trenutku mogu krenuti u neplaniranom smjeru. Slučaj na koji sam jako ponosna kako sam ga uspjela riješiti zbio se prije šest godina. Išla sam na teren kod majke koja je imala odraslog sina s intelektualnim teškoćama. Ta je obitelj odlično funkcionirala i majka se adekvatno i brižno skrbila o njemu, no s obzirom na njegovo stanje, bio je lišen poslovne sposobnosti. Uglavnom, dolazim k njima i zvonim na vratima. Otvara mi sin. Pitam gdje je mama, a on pokazuje prema gore. Uspnem se stepenicama i na svoj užas u pronalazim majku koja ondje beživotno leži na ulazu s terase u sobu. Očito je ondje duže ležala jer su se već skupile muhe i bio je neugodan miris. Najprije sam pomislila da je mrtva, no vidim da joj kuca žila na vratu. Zovem Hitnu koja brzo dolazi i prevozi je u bolnicu – prepričava Božena i nastavlja da se ispostavilo kako je majka ondje ležala dva dana jer je doživjela moždani inzult i prilikom pada zadobila otvoreni prijelom noge i kuka.
Ležeći tako uz povremeni gubitak svijesti obavljala je i fiziološke potrebe uslijed čega se oko nje širio nesnosan smrad i razvijala infekcija na otvorenoj rani. Slomila je nogu i kuk, a sin zbog svojeg stanja nije znao nikoga alarmirati ni pozvati. U bolnici zaprimaju ženu i doznavši da je šalje socijalna radnica već su spremni zvati novinare jer su zgroženi stanjem nesretne žene. Horvat Alajbegović im uspije objasniti o čemu je riječ, a potom sve snage ulaže u daljnje zbrinjavanje obitelji.
- Panično tražim hitni smještaj za sina jer se nije u mogućnosti brinuti sam o sebi. Istovremeno, uspijem kod kolegice s posla privremeno udomiti njihove dvije papige, a iz vlastitog džepa plaćam hranu za psa te molim susjeda da hrani njega i tri kokoši, policiju angažiram da zapečate kuću i na taj način zaštitim njihovu imovinu. Uspjela sam zbrinuti obitelj, kućne ljubimce i domaće životinje u najkraćem roku. U međuvremenu žena je ostala nepokretna i uskoro umrla, no uspjeli smo pronaći njihovog rođaka u inozemstvu koji je preuzeo brigu o sinu. Tek nakon svega prošlo mi je kroz glavu da sam ženi spasila život. Da je ostala ondje na terasi sigurno bi umrla i tko zna koliko dugo bi ondje ležalo njezino tijelo – ispričala je.
Iako su lijepe priče rijetke, kolege ih međusobno rado dijele
Ponosna je i na priču gdje je, zahvaljujući njezinom nastojanju, za dvije djevojčice uspjela osigurati normalan početak života.
- Majka ih je ostavila, a one su završile u domu za nezbrinutu djecu. Otac im je umro i majka je za njega dobivala mirovinu, no uspjeli smo je preusmjeriti na djecu. Dio novca namirivao je njihove životne potrebe u domu, a dio sam usmjerila na štednju. Kad su izašle iz doma, svaka od njih imala je na raspolaganju oko 50.000 ušteđenih kuna – prisjetila se.
U džepu je imao bombu, rekao je: 'Došao sam da je ubijem'
Kolege rado međusobno dijele lijepe priče. Dijele i one stresne, poput situacije iz 1994. godine kada su bili životno ugroženi.
- U centar je ušao muškarac koji se vrzmao po hodniku držeći ruku u džepu. Pitala sam ga koga treba, a on je kazao da traži ravnateljicu. Na moje pitanje što treba, odgovorio je: 'Da je ubijem'. U sekundi sam se snašla i pitala ga je li se javio portiru na ulazu. Kazao je da nije, pa sam ga uputila da ode k njemu. Poslušao me, i to sam vrijeme iskoristila da pozovem policiju. Oni su stigli vrlo brzo i savladali čovjeka, a ispostavilo se da je u džepu nosio bombu te da je osigurač već napola izvukao – nastavila je Horvat Alajbegović.
Često su u situacijama kada im zapne knedla u grlu
Tijekom posla svaki socijalni radnik trebao bi čuvati dostojanstvo svojih korisnika te pronaći ravnotežu između suosjećanja i profesionalno obavljene usluge. Pa ipak, često se nađu u situaciji da im zapne knedla u grlu.
- Imali smo jednog korisnika koji je živio u iznimno teškim uvjetima. Kad su socijalni radnici prvi put izašli na teren, vidjeli su sav očaj bijede. No čak i tada, on je imao potrebu opravdati se zbog svog siromaštva. Rekao im je da je kuću u kojoj živi naslijedio od mame, no ona ju je kupovala noću pa nije vidjela koliko je mala. Isto tako, svjesni smo da smo tim ljudima često jedina obitelj koju imaju. Primjerice, u više navrata imali smo situacije da nam osoba pod skrbništvom umre. Na nama je da mu osiguramo dostojanstven pogreb, a tada se na pogrebu pojavimo mi i svećenik, nitko drugi. To je zaista teško – nastavlja ona.
Imali su korisnika koji je silno želio automobil, Mercedes.
- Izašla je nagradna igra tvornice sladoleda u kojoj su dobitniku obećali upravo Mercedes ako ima sreću i kupi sladoled na štapiću na kojem se nalazi slika Mercedesa. Naš korisnik toliko je silno želio dobiti taj auto da je kupio cijeli paket sladoleda i sve ih odjedanput pojeo. Na žalost, nije uspio dobiti auto, ali se razbolio zbog previše sladoleda i završio u bolnici zbog pothlađenosti želuca – prepričala je dodajući da su anegdote njihova svakodnevica jer rad s ljudima uključuje i tužne i vesele trenutke.
Najdirljiviji su trenuci vezani uz posvojenja
Godinama se dogovaraju,ističe, kako će početi pisati anegdote i crtice iz prakse, ali na žalost zbog preopterećenosti svakodnevnim aktivnostima to nikako da dođe na red. Najdirljiviji su trenuci vezani uz posvojenja, kada uspiju djetetu koje nema biološke roditelje ili su biološki roditelji zanemarili dijete do te mjere da su lišeni roditeljske skrbi osigurati novi dom znajući da će ondje dobiti ljubav i sve uvjete za normalno odrastanje.
Kao ravnateljica centra nada se skorim pozitivnim promjenama kako bi se realizirala njezina vizija Centra kao moderne javne institucije koja će sa dovoljnim brojem stručnih i drugih radnika u primjerenim radnim uvjetima moći odgovoriti svim izazovima i zadaćama koje pred njih postavlja profesija i naši korisnici .
'Previše smo opterećeni administracijom'
- Rješenje je da nam Ministarstvo da dostatan broj stručnih i drugih radnika sukladno Pravilniku o sistematizaciji ili da nam smanji broj ovlasti. Da se razumijemo, naš posao ne predstavlja nam teret i mislim da obitelj treba pratiti sa svim njezinim potrebama i problemima, međutim nužno je osigurati osnovne preduvjete koji jamče i kvalitetu ali smo zbog nedostatka kadra u velikom raskoraku između želja i mogućnosti. Druga važna stavka su primjereni radni uvjeti u kojima ćemo moći odgovoriti na potrebe naših građana, a treća je velika potreba naših institucija socijalne skrbi i pojedinaca unutar profesionalne zajednice da bi se više trebali javno zalagati za promicanje općeg dobra, da se više zalažu za dignitet vlastite profesije i preuzmu aktivniju ulogu u utjecanju na pozitivne društvene promjene, a posebno kada je u pitanju položaj osjetljivih skupina u cilju smanjenja siromaštva i isključenosti – zaključila je Božena Horvat Alajbegović.