Strah od smaka svijeta
„Milosrđe je bilo mrtvo“ zapisao je Guy de Chauliac liječnik pape Klementa VI. gledajući leševe koje „crna smrt“ ostavlja ulicama Avignona. U manje od godinu dana papinski grad se prepolovio, umrlo je više od pola kardinala i biskupa, a loše vijesti stizale su od svuda iz poznatog svijeta. Roditelji su ostavljali zaraženu djecu, muževi žene, tijela bacana na ulicu. O bolesnima se nije imao tko brinuti, a mrtve nije imao tko pokopati, čistače gradova, koji su ujedno i pokapali mrtve, među prvima je pokosila crna smrt.
POGLEDAJTE VIDEO: CRNA SMRT
U Firenzi, gradu kojeg je crna smrt gotovo uništila pobivši više od tri četvrtine stanovništva, Compania della misericordia u svojim crvenim kukuljicama i plaštevima ipak je brinula o bolesnima, pokapala mrtve, pokušavala spriječiti širenje bolesti. Narod ih je obožavao, ali ubrzo su i oni nestali pokošeni kugom. Strah i bešćutnost koja je vladala Firenzom opisuje Giovanni Boccaccio:
„Da ostavimo na stranu to što se građanin klonio građanina, što se gotovo nitko nije osvrtao na svoga susjeda i što se rođaci nisu nikako ili su se samo rijetko vidali, a i to iz daljine bijaše srca u ljudi i žena ispunio takvom stravom da je brat napuštao brata, stric sinovca, sestra brata i dosta puta žena svoga muža; i, što je još strašnije i gotovo nevjerojatnije, očevi i matere nisu se usuđivali približiti svojoj djeci niti ih njegovati, kao da ona nisu njihova.“
Iako milosrđa i pomoći nije bilo, odnosno kako je napisao Guy de Chauliac, „među prvima je umrlo“, kroničar kuge u Parizu Jean Vennete zapisuje kako su redovnice u Hotelu Diu njegovale svakog bolesnika, ne strahujući i ne bježeći od „crne smrti“.
Strah od smaka svijeta u većini slučajeva bio je jači od svega i od čvrstih vjerskih pravila i obiteljskih veza, pa i osjećaja dužnosti, ali nije bio jači od ljudske prirode koja se voli rugati tuđoj nesreći, uzdizati se kada je drugom loše. Kada je kuga zahvatila francusku pokrajinu Normandiju, stanovnici francuske pokrajine Pikardije izrugivali im se, kao što su se Škoti, koje je štitio zimski imunitet, (kuga je slabije napadala hladnije krajeve i tijekom zime se gotovo u potpunosti povlačila), rugali se Englezima i ismijavali ih. To veselje je kratko trajalo jer se „crna smrt“ obrušila i na njih punim intenzitetom.
Ljudska zloba, stara neprijateljstva i predrasude pokazale su se otpornijima od kršćanskog milosrđa i ljubavi. Nije to ništa čudno, kada je krenula zaraza koronom dio ljudi u Hrvatskoj nije se obazirao na upozorenja i mjere, genijalno prkoseći igrajući picigin, jer neće „grom u koprive“, korona napada samo one slabiće iz… A kada je zaraza provalila u te krajeve, slijedilo je jednako izrugivanje s druge strane. Uostalom nisu li mnogi u Hrvatskoj temeljeno na glupim predrasudama zaključili kako je Talijane korona pokosila zbog njihovih higijenskih navika.
Kakva god pandemija ili nesreća dođe ljudske predrasude uvijek prežive. One će vjerojatno jedine preživjeti i stvarni smak svijeta. Ustvari neće jedine, vjerne pratiteljice predrasuda, ljudska glupost i prostaštvo, preživjet će također.
Jer nije li se američki predsjednik Donald Trump izrugivao prehrambenim navikama Kineza sve dok Covid-19 nije svom žestinom provalio u SAD. Dok je virus pokoravao cijelu zemlju potpuno nepripremljenu za samoizolaciju i karantene taj je „pametnjaković“ dijelio genijalne medicinske savjete o tome kako solarij ubija koronu (jer ne uspijeva na suncu, odnosno u toplijim krajevima) ili kako ne bi bilo loše gucnuti dezinficijens da ubije virus u tijelu „jer ako ubija virus izvan tijela, onda ga ubija i u tijelu“. Što je još gore bilo je kretena koji su ga poslušali. I to prilično mnogo.
Liječili se smrvljenim draguljima
Kretenski „medicinski“ savjeti jednostavno su pratitelj svake bolesti, kao i glupost, prostaštvo i nasilje. Pa se tako u jeku pandemije kuge pronio glas da su posjetitelji javnih zahoda imuniji od drugih. Mnogi su počeli navraćati u javne zahode osiguravajući tako, ne zdravlje, već gotovo sigurno širenje zaraze. Tim više što većina gradova u srednjem vijeku i nije imala kanalizacijske sustave već otvorene ulične jarke kojima su protjecale fekalije i ostali otpad. Idealno mjesto za štakore, glavne širitelje kuge.
Vjerovanje u imunost posjetitelja javnih zahoda nije poljuljala ni činjenica da su među prvima poumirali čistači gradova, da su gradovi postajali sve zagađeniji, a time i podložniji zarazi. Kralj Edvard III panično je pisao gradonačelniku Londona žaleći se na prljave, izmetom i smećem, te leševima pretrpane ulice, naređujući mu da se očiste. Ali uzalud. U Londonu, kao i većini europskih gradova, čistača više nije bilo.
Medicinski arsenal oružja protiv „crne smrti“ naizgled se nije mnogo razlikovao od onoga koje u somnambulnim govorima preporučuje američki predsjednik, pa su se tako lijekovi za kugu spravljali od samljevenog jelenjeg roga, mirte i šafrana, liječnici su radili pripravke od iskuhanog zlata. Što je lijek bio egzotičniji i sastavljen od rjeđih materijala to mu je pridavana i veća terapeutska vrijednost.
Jedan od popularnijih lijekova, među plemićima i kraljevima, bili su napici od iskuhana zlata, ali i pilule izrađene od smjese rijetkih začina i smrvljenih dragulja. Dapače, što je cijena bila veća to su lijekovi bili traženiji jer eto „čim popiješ ovu pilulu spravljenu od smrvljenih dragulja papra i tajnih začina, kuga će kao rukom biti odnesena“. Medicinska znanost bila je u srednjem vijeku u Europi bitno slabija nego u doba antike, ili na bliskom istoku i Aziji.
Temeljila se na teoriji sokova, gdje svaki tjelesni sok upravlja određenim dijelom tijela, te astrologiji, ali i na tradicionalnim lijekovima od bilja i trava. S druge strane srednjovjekovni liječnici imali su vrlo praktična i učinkovita znanja o namještanju slomljenih kostiju, njegovanju rana, te dijelovima kirurgije.
Ipak, uz egzotične lijekove od kojih je bilo malo koristi, doktori su se protiv kuge borili i nekim sasvim razumnim sredstvima, koja, zbog općeg stanja higijene i strašne brzine kojom se bolest širila, nisu bila učinkovita koliko su mogla biti. Liječnici su kao zaštitu palili razne aromatične tvari, što je bila prilično dobra metoda jer je tjerala buhe, glavne raznositelje zaraze. Prskali su podove smjesom octa i vode, što je također dezinficiralo kuće, a savjetovali su ljude i tjerali ih da peru ruke i usne octom i ružinom vodicom, pretpostavljajući da će se tako zaštiti od širenja zaraze.
Mnoge su opskrbili kuglicama, pilulama, izrađenim od raznih mirodija koje je trebalo uzimati po izlasku iz kuće, što i nije bilo od neke koristi. Kao što ni Dubrovčane nije osobito zaštitilo to što su vrijeme zaraze izlazeći iz kuće disali kroz mirišljavu maramicu. Možda ih ta metoda nije mnogo štitila od zaraze, ali vjerojatno jest od nesnosnog smrada truleži i smrti koji se širio svim europskim gradovima.
Doktori s maskama na kojima je dominirao ptičji kljun pokušavali su liječiti zaražene klistirima, laksativima, rezali su i spaljivali otekline i micine, stavljali bolesnicima vruće meleme. Te metode malo su koristile u borbi s kugom, mnogo praktičnije i korisnije bile su preporuke liječnika u srednjem vijeku o važnosti ishrane (dijeta), tjelesnoj čistoći i duševnom držanju. Nažalost toga se, osobito higijene, jako malo ljudi u srednjem vijeku pridržavao, uključujući i same liječnike, kao i paljenja aromatičnih tvari, čišćenja podova, te ispiranju ruku i usana octom i ružinom vodicom.
Liječnicima je popularnost jako porasla
Sve te mjere mogle su polučiti uspjeh samo ako ih se svi pridržavaju, a pridržavali su ih se rijetki. Uglavnom oni bogatiji. Što i nije radilo neku razliku jer je „crna smrt“ kosila podjednako i bogate i siromašne, začudo, zaobišla je većinu kraljeva i vladara.
Jedini kralj koji je umro od „crne smrti“ bio je Alfonso XI od Kastilje, kao što je jedini aktualni vlastodržac koji je prebolio koronu britanski premijer Boris Johnson. Za razliku od Covida-19 na koji su žene, navodno, otpornije, kuga je više ubijala žene, vjerojatno zbog toga što su brinule o bolesnicima te manje izlazile iz kuća te samim time bile izloženije zarazi.
Iako liječnici nisu bili osobito uspješni u suzbijanju „crne smrti“ njihova je popularnost porasla. Kako piše Francesco Petrarca dobili su dozvolu da nose pojas od srebrnih niti i zlatne mamuze, a njihovim suprugama bilo je dozvoljeno da se raskošnije oblače i da više troše na haljine. Bila je to naizgled mala promjena uzrokovana „crnom smrti“, ali dolazile su puno veće, svijet se počeo izvrtati naglavačke, uskoro će početi glad, nemiri i progoni.
(U sljedećem nastavku: Očajan narod zarazu je liječio orgijama i bičevanjem do krvi)