Hosni Mubarak je umro u 91. godini, javlja BBC. 

Hosni Mubarak, koji je umro u utorak, nije očekivao da će postati predsjednik, no kada je u atentatu ubijen tadašnji šef države Anvar Sadat, bivši pilot bombardera preuzeo je kormilo Egipta i čvrsto odlučio da ga više nikome neće prepustiti. 

Mubarakova životna priča postala je i povijest Egipta od 1981. do 2011., kada je, napokon, narod shvatio da je može ispisati sam. Mubarak je svrgnut 2011., tijekom Arapskog proljeća. 

Kao potpredsjednik Anvara Sadata, Mubarak je 1981. djelovao kao privremeno rješenje, u danima nakon što je egipatski predsjednik ubijen pored njega na vojnoj paradi. Rijetki su vjerovali da će dugo ostati na toj dužnosti. 

No polako, nakon nekoliko pokušaja atentata u kojima je i sam bio meta, postao je poznat kao "faraon". Vladao je tijekom nekoliko desetljeća stagnacije i represije, a svom narodu ponudio je jednostavan izbor: Mubarak ili kaos. 

Mnogi su mu povjerovali, ne samo u Egiptu. Američke vlasti su ga darivale - kao i najveću vojsku na Bliskom istoku - milijardama dolara, zahvalne zbog njegova nastavka Sadatove promjene politike u hladnom ratu, sa sovjetske prema zapadnoj strani, te zbog mira s Izraelom. 

No njegovu politiku najviše je definirala borba s islamistima koji su i ubili Sadata. Čovjek koji je postao predsjednik zbog njihova čina trideset godina borio se da ih potisne. 

Na pitanje o tome kako bi se Egipćanima trebalo vladati u budućnosti nikad nije imao odgovor osim "Mubarak" te nije htio odrediti svog nasljednika. Washington je očekivao da će namještati izbore do smrti, a da će ga tada zamijeniti sin Gamal. Preminuo je u utorak, u 92. godini, nakon operacije, objavila je egipatska državna televizija. 

Skromni počeci

Mubarak je bio dvadesetčetverogodišnji pilot kad je vojska 1952. svrgnula s vlasti kralja Faruka. Rođen je 4. svibnja 1928. u selu Kafr Musailha, na delti Nila , kao sin državnog službenika, pod imenom Muhammed Hosni El Sajed Mubarak.

Egipat je u tom razdoblju još bio pod nadzorom Britanca koji su kontrolirali Sueski kanal. 

Ne zna se previše o njegovu ranom životu. Pilot je postao 1950., a potom je proveo više od dvije godine u Sovjetskom Savezu gdje je prošao obuku za upravljanje bombarderima. 

Kad je Izrael u Šestodnevnom ratu 1967. u jednom zamahu uništio većinu egipatskih zrakoplova, Mubarak je imenovan ravnateljem akademije za zračne snage, zadužen za njihovu ponovnu izgradnju za osvetu Izraelu. Kao zapovjednik zračnih snaga od 1972. učinio je upravo to, napao je židovsku državu godinu dana poslije. 

Sadat, koji je 1970. naslijedio Gamala Abdela Nasera, u Mubaraku je vidio odanog podanika, pa ga je 1975. imenovao potpredsjednikom. 

Mubarak je kao predsjednik osamdesetih godina poslao vojsku da uguši prosvjede te je popravio odnose s arapskim državama nakon što je Sadat postigao mirovni dogovor s Izraelom. Egipat je 1989. ponovno primljen u Arapsku ligu, a njezino sjedište vraćeno je u Kairo. 

Američki novac osigurao je da se Egipat više nikad ne sukobi s Izraelom, a Mubarak je tijekom godina bio i posrednik između Palestinaca i Izraelaca. 

Njegove politike smetale su mnogima na Bliskom istoku. Kada je Hamas 2007. preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze koji graniči s Egiptom, Mubarak je podržao izraelsku blokadu tog teritorija. 

Nasilje islamista kod kuće, među njima i napadi na odmarališta na Crvenom moru, sve to bilo mu je opravdanje za policijsku državu. Mubarak je 1995. preživio jedan od nekoliko pokušaja atentata, kada su islamisti pucali na njegov automobil tijekom posjeta Etiopiji. 

Centralizirano gospodarstvo koje je uveo arapski socijalist Naser i dalje je kaskalo za državama s kojima se Egipat nekad uspoređivao, poput Turske i Južne Koreje. Egipatsko stanovništvo pod Mubarakom se gotovo udvostručilo, no mnogi su i dalje ostali iznimno siromašni. 

Gospodarski rast u posljednjem desetljeću njegove vladavine, potaknut tržišnim reformama njegova sina Gamala, neke je učinio bogatima, no zbog korupcije bogatstvo je ostalo u rukama elite koja je okružila državni aparat i vojsku, te osoba odanih vladajućoj Nacionalnoj demokratskoj stranci (NDP). 

Mubarak nije odbacivao ideju reformi, posebice nakon što je to zatražio američki predsjednik George W. Bush. Nakon što je pobijedio na nizu referenduma s jednim kandidatom koji su bili pravni temelj njegove vladavine, Mubarak je 2005. pristao na predsjedničke izbore. No poraz njegovog protukandidata Ajmana Noura, liberalnog odvjetnika, nije nikoga iznenadila. 

Mubarak je na tim izborima dobio 88,6, dok je Nour dobio 7,3 posto glasova. 

Revolucija

NDP je 2010. godine, uvjeren u svoju nedodirljivost, tvrdio da je dobio 90 posto zastupnika u parlamentu na izborima koji su eliminirali Muslimansko bratstvo iz tog tijela. 

Nezadovoljstvo javnosti koje je iz toga proisteklo možda je i moglo biti suzbijeno kao i mnogo puta prije, ali stvari su se promijenile uspješnim prosvjedima u Tunisu nekoliko tjedana prije koji su nadahnuli Egipćane da i oni krenu putem prosvjeda.  

Mubarak na početku nije popuštao stotinama tisuća prosvjednika koji su se okupljali na Tahriru, glavnom trgu u Kairu, čvrsto uvjeren da zapadne države ne žele izgubiti saveznika na Bliskom istoku. 

Popustio je tek kad su ga počeli napuštati i generali, a Amerikanci se svrstali na stranu prosvjednika. Prvo je rekao da ide u mirovinu, pa je odletio u svoju rezidenciju na Crvenom moru. 

"Egipat i ja nećemo se rastati sve dok ne budem zakopan u njegovu tlu", kazao je tada. Uhićen je dva mjeseca poslije. 

Suđenje mu je počelo u kolovozu 2011., a slika Mubaraka u sudskome kavezu prikovala je Egipćane pred ekranima. 

Nedugo prije nego što je predsjednik postao Mohamed Mursi, kandidat Muslimanskog bratstva, Mubarak je 2. lipnja 2012. osuđen na doživotni zatvor zbog nasilja nad prosvjednicima. Poslan je u zatvor Tora u Kairu, no kasnije je premješten u obližnju vojnu bolnicu Maadi zbog lošeg zdravlja. 

No u zatvoru nije proveo mnogo vremena jer je Abdel Fatah al-Sisi, još jedno vojno lice, iduće godine svrgnuo Mursija s vlasti.

Sisi, aktualni predsjednik, pokrenuo je takav progon Muslimanskog bratstva za koji kritičari tvrde da je bio gori od ičega što se dogodilo tijekom Mubarakove vladavine. Godine 2013. egipatsko pravosuđe pustilo je Mubaraka na uvjetnu slobodu. 

U ožujku 2017., egipatski vrhovni žalbeni sud oslobađa Mubaraka i omogućava mu povratak u Heliopolis, elitnu četvrt egipatske prijestolnice, nedaleko od predsjedničke palače u kojoj je proveo gotovo tri desetljeća.