Medicinske sestre u Stubičkim toplicama, u jutarnjoj viziti u ponedjeljak, više nisu mogle pomoći Vesni Parun (88). Najveća hrvatska pjesnikinja umrla je u 5.30 sati. Njezin je život bio ispunjen nesrećama, osobnim tragedijama, tužnim ljubavima i bolestima. A britki joj je jezik donio joj još više nedaća...

- Odlepršala je kao jesenji list u mjesecu u kojem lišće pada. Ona bi to sigurno bolje znala pretočiti u metaforu - reagirao je na njezinu smrt bivši predsjednik Stjepan Mesić. Vesna Parun je bila nemilosrdna kad se trebalo obračunati s licemjerima, lažnim vrijednostima, prevarantima i političarima... Nije čudno da nikad nije postala članicom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

- Mislim da je Vesna najveći hrvatski pjesnik, uz Tina Ujevića. Volim je još od djetinjstva. Komponirao sam i njenu predstavu ‘Apokaliptične basne’. Najiskrenije sam je ljubio i obožavao, to je uvijek tako bilo i bit će - rekao je skladatelj Arsen Dedić. Željela je da ju pokopaju u Grohotama na Šolti, u obiteljskoj grobnici njezine majke Antice Mateljan Andreis.

- Usprkos teškoj bolesti zračila je neslomljivom stvaralačkom i životnom energijom, koja ju je pratila do kraja - žali i predsjednik Ivo Josipović. U moru nekonfliktne hrvatske književnosti, Parun se izdvajala. Mnogi su se zbog njene poezije nerijetko hvatali za glavu. Neki i od glavobolje, drugi zbog srama, no kod većine je to bio ushit prepoznavanja, osjećaj da je ona glas koji izriče sve što mi, drugi i obični, ne znamo, ne možemo ili se ne usudimo reći. Pismima se javljala i našoj redakciji, a satiričkim bi stihovima nerijetko opjevala i bizarne događaje koje smo bilježili...

PRASAC I VEPAR (Vesna Parun, 11. prosinca 2009.)

U nekom dnevnom listu

- a u kojem, zna se -

čudna osvanu vijest:

Vepar napao prase!

Drsko je srušio plot,

u crn se svinjac nabio

i prascu preplašenom

rilo u šupak zabio.

A prasac rokće i sopće:

- Pusti me, nisam ja krivac!

Ne znam što je vaš pivac

sakrio u moj svinjac!

- Lažeš da ne znaš! Hulja si.

A ja sam moćan, velik.

I znam da skrivaš pod koritom

svoj tovljenički dnevnik!

- Ma kakav dnevnik? Tovljen sam

za božićno kolinje.

A ti si sretnik: imaš svod

nebeski, more sinje.

Sjeti se koji je danas dan!

Mi istoga imamo pretka.

U neko doba olovno

od lovčeva pao je metka.

Tad vepar njušku obrisa

i kimnu: - Imaš pravo!

Taj sveti fosil život ti

spasio, praščino! Zdravo.