Jako nam je žao što smo se vratili u Vukovar. Mislili smo, ako budemo tu, doznat ćemo od nekoga gdje nam je sin. Mislili smo tu naći duševni mir, jer smo mu bliže, jer je tu nestao. Ali, nitko nam ništa nije htio reći. Željeni mir se tako pretvorio u stalni nemir, nespokoj, iščekivanje, stres, ponovno proživljavanje jednog te istog, tužno govori Kata Gombović ljubeći zlatni medaljon na lancu oko vrata. Na njemu je urezan lik njenog sina Mirka. Nikada se nije pomirila s time da je njen sin mrtav, iako se već 33 godine vodi kao nestao.
POGLEDAJTE VIDEO:
Obitelj Gombović su, prije rata, činili supružnici Kata i Mato te njihova dva sina Antun i Mirko. Dok se nije zaratilo Mato je radio kao ložač na ciglani, a Kata u Vuteksu. Sinovi su završili fakultete i također se zaposlili. Antun se rano oženio pa je 1991. godine već imao suprugu i jednogodišnjeg sina. Godinu dana stariji Mirko imao je 23 godine. Bio je sportaš, svirao je tamburu, volio društvo.
- Kata je iz Sotina, a ja iz Slavonskog Broda, ali smo odlučili živjeti u Vukovaru jer nam se tu sviđalo. Imali smo jako dobar život. Kada se počeo događati rat u Vukovaru mislili smo da će to malo puškaranja brzo proći. No, kad su krenule barikade i napad na naše policajce u Borovu Selu, postalo je jasno da će rat biti krvav. Nikada nisam mislio da će me moji prijatelji Srbi tako izdati. A imao sam ih puno, pretežno iz Negoslavaca i okolnih sela, radio sam s njima. Mnoge sam i zaposlio. Čim je počeo rat, nisu me više poznavali - prisjeća se tog vremena Mato, koji se sa sinovima odmah priključio obrani grada. Antun se prijavio u policiju još krajem 1990. godine. Prošao je obuku u Rakitju, a kasnije u obrani Vukovara bio na Mitnici. Mato je bio na položajima prema Petrovcima, a sin Mirko prema Negoslavcima. Mama Kata je bila kod kuće, kuhala za sve koji su ostali u njihovom naselju i branitelje koji su u blizini držali položaje. U podrumu njihove kuće skrivali su se mnogi iz ulice.
- Mirko i ja smo uspijevali povremeno doći kući, otuširati se, nešto pojesti. Antuna nismo vidjeli otkako je otišao u Rakitje. Možda dva puta je došao kući na kratko. Naša ulica je sam izlaz iz grada Vukovara prema Petrovcima. To je bio jako isturen položaj i bio je težak za obranu. U trenutku kada su četnici iz Negoslavaca krenuli prema Vukovaru, mi smo im prvi pali u ruke. To je bio početak listopada. Zauzeli su taj dio veoma brzo, okružili nas, odsjekli od ostatka grada i nismo mogli u proboj. Skupili smo se svi koji smo tada ostali i krenuli prema vojarni pa što bude. No, nismo prošli ni 500 metara, sve su nas pohvatali i ubacili u jedan podrum. Ispitivali su nas i tukli. Par dana su nas držali u tom podrumu bez hrane i vode. Bilo je tu i žena koje su kasnije odvojili od nas i prebacili u drugi podrum. Katu od tada nisam vidio, sve dok nas nisu pustili iz Mitrovice. Nisam znao jel živa ili mrtva - govori isprekidano Mato koji se ne voli sjećati tih dana. Nesvjesno trlja ruke, dodiruje si ožiljke po njima.
'Tjerali su nas da sakupljamo mrtve i da ih pokapamo'
Kako su četnici osvajali koju ulicu, tako su ubijali ljude skrivene po podrumima.
- Nas iz podruma tjerali su da ubijene sakupljamo po kućama i zakapamo gdje god. Mirka i mene pozvali su da s tavana skinemo čovjeka kojega su netom ubili. Jedan od četnika koje sam poznavao rekao je da ga pokopamo pored kuće. Iskopali smo rupu i zakopali ga u deki. Više puta su i nas stavljali pred zid da nas ubiju obojicu. Stalno udarci, uvrede, prijetnje. Dani su prolazili. Skoro dva mjeseca bili smo zatočeni u njihovom radnom logoru. Zakapali smo ljude na raznim mjestima. U Gelesovoj doli smo zakopali ne znam koliko muškaraca i žena; žene gole, valjda silovane pa ubijene. Vodili su nas i kod Petrovačke dole, gdje su sada pronađeni posmrtni ostaci ubijenih. Sin i ja smo gledali kako na prikolicama traktora dovoze mrtve iz Negoslavaca. Prikolice su bile sve krvave. Samo ih istresu i zakopaju bagerom. Govorim to već godinama i policiji i obavještajnoj službi, da je tamo velika masovna grobnica. Pokazao sam im i druga mjesta gdje smo zakapali ljude - priča Mato. Prije nekoliko dana došao je u spomenutu Petrovačku dolu kada su otkrili posmrtne ostatke desetak ljudi. Ne zna, kaže, smije li se nadati da je među njima i njegov sin Mirko kojeg od zarobljeništva 1991. nije vidio.
- Sin Mirko bio je visok, jak, sportaš. Njega su tukli preda mnom, a mene pred njim. Kako je to teško jednom ocu za gledati. I njemu je bilo žao mene. Rekao mi je jednom: "Tata, kad te krenu mlatiti po leđima, stisni mišiće, da budu čvrsti, sagni se malo, zaštiti glavu rukama, tako ti neće ništa polomiti, manje će te boljeti" - kaže Mato i brizne u plač.
- Mirko je bio jako dobar mladić. Nježan, pažljiv. Ne bi nikoga uvrijedio, udario. Nije volio krv, ubijanje životinja, ništa. Svirao je tamburu, imao bend, znao je puno ljudi, volio društvo. I on je imao jako puno prijatelja Srba. Ali, kada je došao rat, gledali su kako nas četnici vode kao pse po ulicama i šutjeli. Kada su nas zarobili bio je strašno jak, čvrst. Iznenadio sam se. Mladić odjednom postao muškarac - dodaje tiho tata.
Nakon povlačenja po podrumima odveli su ih na Velepromet.
- Bio je 14. studenoga, par dana prije pada Vukovara. U Veleprometu je puno zatočenih. Izveli su nas i odjednom Mirka odvajaju od mene. Odvode ga prema Ovčari. Mene guraju u kamion. Druge u autobuse. Odvoze me za logor u Mitrovicu. Nisam vidio da su Mirka ubili. Čuo sam to puno vremena kasnije. Ne znam gdje je ubijen, ni tko ga je ubio. Navodno u Negoslavcima. Ne znam zašto su ubili njega, a mene ne. To se pitam sve ove godine. Da su bar mene ubili, a njega odveli u Mitrovicu - govori dalje Mato koji u Mitrovici završava sa suprugom Katom. I sin Antun završit će u Mitrovici, ali oni to tada nisu znali.
'Nismo ni znali da smo svi zajedno u logoru'
- U logoru sam bio gotovo osam mjeseci. Već sam dobio dobre batine dok nisu počeli pristizati drugi Vukovarci, nakon pada grada. U Mitrovici smo bili Antun, Kata i ja. Svatko u svom paviljonu. Nismo znali jedni za druge. Svi su dobivali poruke preko međunarodnog Crvenog križa od svojih obitelji, a mi ništa. Mislio sam da su svi mrtvi. Htio sam i ja da sam mrtav. Sve dok me jednom nisu odveli na ispitivanje i tražili da potpišem neke izjave i tu sam primijetio da je takvu izjavu potpisao i moj sin Antun. Onda sam shvatio da je živ i da je u logoru. Tako je i Kata saznala da smo nas dvojica u logoru - prisjeća se dalje Mato.
Danas je umirovljeni vojni invalid, ali prvenstveno otac koji traži svog nestalo sina. Drugi sin Antun ima troje djece, već i unučad. Živi u Slavonskom Brodu. Nije se htio vratiti u Vukovar.
- Sve možeš sagraditi, ali život iznova ne možeš. Kad idem kroz ulicu i Vukovar, znam sve kuće u kojima sam nekog mrtvog izvukao i sahranio negdje. To su užasna sjećanja. Zato sam uglavnom doma. Imam vrt kojega radim za svoju dušu i koji mi odvraća misli od svega. Živim za vijesti o iskopanim kostima nadajući se da ću sina sahraniti prije nego ja umrem. Ali, unuci znaju za svog strica Mirka i oni će ga tražiti i kad nas ne bude - kaže Mato.