Knjiga beogradskog povjesničara Koste Nikolića „Krajina 1991.-1995.“ pobudila je nešto više pažnje od, kao u pravilu, slaboga zanimanja novih generacija za literaturu iz nedavne prošlosti. Pobudila je više pažnje prije svega zato jer je objavljena na srpskom jeziku, tiskana je u Kragujevcu, a financijski je potpomognuta od Vlade RH. Objavila ju je izdavačka tvrtka Fraktura.
Protiv knjige oštro je ustao saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe. To je "velikosrpski pamflet“ uskliknuo je u Saboru zastupnik Domovinskog pokreta. Robert Bajruši je u Jutarnjem listu napisao kako je to „Revizionističko djelo koje skriva stvarne uzroke i krivce za rat“. Portal narod.hr je o knjizi poručio: „Dok za Krajinu ima novaca iz proračuna, Praljkove su proglasili šundom.“
Tko je Kosta Nikolić?
Na History festivalu u Sarajevu 8. lipnja prošle godine francuski povjesničar Xavier Bougarel predstavio je knjigu: "Kod Titovih partizana, komunisti i seljaci u Bosanskoj krajini 1941- 1945“ i tom je prilikom rekao: "Uživam čitati revizionističke autore s prostora bivše Jugoslavije. Pogotovo volim Kostu Nikolića, pročetničkog i antipartizanskoga pisca.“
Jedan od promotora, sjedeći uz Bougarela, bio je dr. Ivo Goldstein, profesor Filozofskog fakulteta, velik borac protiv povijesnog revizionizma u Hrvatskoj. Od toga trenutka se u Hrvatskoj o Nikoliću počelo pisati kao revizionisti i pročetničkom piscu. Prije je bio spominjan samo u znanstvenim krugovima. Ima malo onih koji su za njegove knjige čuli i pročitali.
Za Nikolića (rođenog 1963. i zaposlenika u "Institutu za savremenu istoriju" u Beogradu) nisam siguran da je pročetnički pisac – ali nisam pročitao sve njegovo – u smislu da u interesu velikosrpskog imperijalizma poseže za drugim narodima, teritorijama i njihovim istrebljenjem, nego o srpskim kvislinzima i nacionalistima u Drugom svjetskom ratu piše drukčije od standardne historiografije u razdoblju samoupravnog socijalizma.
Nikolić je više istraživač, skupljač dokumenata nego pisac povijesnih sažetaka. O "OZN-i mač revolucije“ i trećoj knjizi "Jugoslavija poslednji dani“ koja sadrži opširan odlomak "Dosje Prevlaka“ nedavno sam napisao kritičke osvrte u izdanjima 24 sata.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje pa i Ćipe Mlinarić, Bajruši i portal narod.hr, ali po istom kriteriju Srbi i Crnogorci bi Nikolićev "Dosje Prevlaka“ mogli nazvati antisrpskim i anticrnogorskim.
Kosta Nikolić se rijetko upušta u vlastite komentare, on je okupiran traganjem za dokumentima. Uočljivo je kako njegove simpatije nisu na liniji hrvatske nacionalne ideje, ali mu se ne može zamjeriti da iz stenograma i dokumenta izbacuje nešto što ne ide u prilog Srbima.
Na 35. stranici knjige Nikolić navodi detaljan opis zločina srpske paravojske nad dvoje Hrvata u noći 7./8. rujan 1992. – nad obitelji Andrić u Baranji – koji je po odvratnosti bio jedan od najgorih.
Kosta Nikolić je došao u posjed stenograma iz Tuđmanovog ureda koji je koristio haški Tribunal i koji su dopuštali uvid u najpovjerljivije sastanke. Stenogrami s Pantovčaka i danas su predmet zanimanja.
Haški sud, odnosno zapadne službe imale su na raspolaganju stenograme sa zatvorenih sjednica hrvatskih dužnosnika, prvenstveno prvog hrvatskog predsjednika, na kojima je bilo i izjava koje bi se mogle smatrati javno kompromitirajućim.
Tuđman je kao povjesničar imao blagonaklon stav prema snimanju zatvorenih sastanaka, kao građi za historiju, vjerojatno misleći kako to neće otići u javnu upotrebu barem 30 godina i ne računajući da bi u njima moglo biti nešto neprihvatljivoga. On nije računao da bi Tribunal mogao koristiti nešto što nije bilo u javnoj komunikaciji, pogotovo materijale možda snimane samo za njega osobno.
Tuđmana nije bilo teško izazvati na neki razgovor koji ne bi trebao ući u javni prostor. Ako se to snimalo i prepisivalo moglo je postati kompromitirajuće. Inače su najpovjerljivije sastanke mogli održavati između stabala šume na Pantovčaku, ili u nekoj „gluhoj“ sobi. Druge zaraćene strane nisu davale takvu mogućnost osim prisluškivanja bez njihova znanja.
Primjerice, Miloševića su, kada je boravio u Karađorđevu, prisluškivale hrvatska i američka služba, iz vile Igrač na Slavonsko-brodskom brdu.
"Stvorit će se novi Belfast"
Iz dokumenata se vidi da su Hrvatske vlasti činile prepreke brzom i bezuvjetnom povratku izbjeglih Srba nakon Oluje i nisu na pravi način zaštitile ljude koji su ostali i njihovu imovinu. Maskirne uniforme imao je svatko, sjećanja na krajinsku pobunu i agresiju s istoka bila su svježa i osvete, povezane s pljačkom s hrvatske strane nisu bile rijetke.
Boutros Ghali je u izvještaju Vijeću sigurnosti 21. prosinca 1995. naveo da se broj sumnjivih smrtnih slučajeva penje na više od 250.
Tuđman se plašio i nije odobravao žurni i bezuvjetni povratak Srba, jer bi to izazvalo jake reakcije hrvatskih branitelja i stanovništva koje je patilo zbog posljedica. Međunarodna zajednica i posebno SAD činila je pritisak radi brzog i bezuvjetnog povratka.
Tuđman je smatrao: „Ako se 200 tisuća Srba odmah i bezuvjetno vrati stvorit će se novi Belfast.“
Da li je to bilo sasvim bez osnove, poslije svega što se dogodilo? Tuđman je iz američkih pritisaka zaključivao kako oni žele obnovu Jugoslavije. On je to javno izjavljivao, ali nije objašnjavao o čemu se radi. Mislilo se da Tuđman izmišlja.
Kosta Nikolić u knjizi to ne navodi, ali moj dnevnik govori da je Tuđmanov sastanak s Clintonom u Bijeloj kući u kolovozu 1996. bio vrlo težak.
Na samom početku kolovoza Tuđman je otputovao u Washington, gdje se 2. kolovoza sastao s predsjednikom Clintonom kako bi razmotrili i pitanje povratka Srba. S njim su bili Šušak, Granić i Žužul. Bilo je predviđeno kako će produžiti i do Olimpijskih igara u Atlanti, pogledati rukometno finale u kojem je Hrvatska osvojila zlato i otići u Knin na proslavu prve obljetnice Oluje, ali je odustao.
Tuđmanu razgovor pokvario raspoloženje
Raspoloženje mu je potpuno pokvario razgovor s Clintonom. Tuđman je poslije sastanka s Clintonom 2. kolovoza u Washingtonu dao izjavu, ali u medijima nije sve bilo tako glamurozno kao prilikom prijašnjih susreta, pa je Josip Jović u tjedniku Panorama pitao, je li susret uopće održan. Tuđman je u Kninu na proslavi Oluje 5. kolovoza oštro i nervozno odgovorio.
Amerikanci su gajili jak osjećaj multikulturalnosti, ali novi Belfast nije bio isključen. Situacija je bila nepodnošljiva i nerješiva prije Oluje, bez oružanog sukoba nije išlo, a brzi i postepeni mir poslije rata nije bio izvediv osim u istočnim dijelovima, nakon sporazuma u Daytonu.
Zašto su Srbi u Hrvatskoj tako teško prihvaćali raspad Jugoslavije i osamostaljenje Hrvatske još pet godina prije Oluje? Tobože su izbačeni iz ustava! Čini se da je taj slogan još prisutan.
Miko Tripalo (1926.-1995.), kratko i predavač na Pravnom fakultetu, za kojega se ne može reći da je mrzio Srbe - prva žena Srpkinja Smilja Polovina, druga žena Vinka Tomić iz Beograda, te navodna ljubavnica Jovankina sestra Nada, prema navodu iz dnevnika Ivana Ćire Bukovića - sudjelovao je na okruglom stolu u Muzeju Mimara od 20. do 22. studenoga 1993. iza zatvorenih vrata, bez prisustva medija, u organizaciji udruge Erasmus Gilde, koju su utemeljili Slavko i Ivo Goldstein te Vesna i Zoran Pusić.
Raspravu je objavio Erasmus, časopis za kulturu i demokraciju u 5. broju od veljače 1994. u 3.200 primjeraka.
Republika Hrvatska može i mora izdržati svaku knjigu
Tripalo je u diskusiji uz ostalo rekao: "Teorija konstitutivnih naroda Jugoslavije srušena je samim raspadom Jugoslavije. Prema tome, Srbi koji žive u Hrvatskoj nisu mogli pretendirati da budu konstitutivni narod u novoj državi. Oni su postali etnička zajednica, nacionalna manjina, ali nije točna teza da su Srbi izbačeni iz ustava."
Kosta Nikolić u „Krajini 1991.- 1995." preskače čitav taj sklop, ali to (donekle) obrađuje u tri toma uglavnom dokumenata „Jugoslavija poslednji dani 1989 -1992.
Poslije 30-ak godina od pobjede u Domovinskom ratu, poslije pokazane zrelosti u očuvanju države, poslije oslobađajućih presuda haškog Tribunala, poslije rezolucije 871 „majke svih rezolucija“ Vijeća sigurnosti UN od 4. listopada 1993. za koju su glasovali svi članovi, poslije propasti plana Z4 (iz čijeg bi se izvora financirala njegova funkcija: predsjednik, birokracija, valuta (?!) to bi bio neizvedivo i razlog za novi rat) i poslije memoara američkog predsjednika Clintona iz kojih proizlazi jasno američkoj stajalište o podršci, ali i „teškog“ sastanka između Clintona i Tuđmana 2. kolovoza 1996. u Washingtonu, Republika Hrvatska može i mora izdržati svaku knjigu.
Pa i dokumente o nasilju i pljački neposredno poslije Oluje.