Vlast u Sjedinjenim Američkim Državama preuzela je skupina bijelih muškaraca koji poput sekte slijede svog Vođu pridajući mu mesijanske osobine. Demokracija, građanske slobode i ljudska prava su suspendirani. Prava žena svakodnevno se sve više smanjuju da bi njihova uloga u društvu naposljetku bila svedena isključivo na reproduktivnu. Između Amerikanaca raste netrpeljivost, država tone u bezvlašće i nasilje. Građanski rat svih protiv sviju neće samo razjediniti sjedinjene države nego će rezultirati nestankom najmoćnije svjetske sile s geopolitičke karte svijeta.

Ovih nekoliko rečenica ukratko prepričavaju sadržaj televizijske serije “Sluškinjina priča” jedne od najgledanijih u posljednjih desetak godina, te kontroverznog ali uspješnog kino hita “Građanski rat”. U oba slučaja radi se o distopijskoj viziji (bliske) budućnosti SAD-a koju je većina gledatelja primila na znanje i vjerojatno se nad njom na trenutak zamislila, ali ipak zaključila da je takav scenarij moguć samo u fikciji. Međutim, je li baš tako?

Prema nedavno provedenom istraživanju gotovo polovica Amerikanaca, njih 47%, vjeruje da bi za njihova života u SAD-u mogao izbiti građanski rat. Podjele u društvu su najveće u posljednjih pedeset godina. Sve je manje građana s umjerenim, a sve više onih s radikalnim stavovima. Postotak republikanaca i demokrata kojima je smetalo ako bi im se djeca zaljubila u političkog neistomišljenika 1960. je iznosio svega 4 %. Danas je onih koji bi se protivili takvoj vezi između 35 i 45%. Gotovo da nema društveno relevantne teme oko koje stavovi nisu ne samo suprotstavljeni nego gotovo neprijateljski. Bilo da se radi o klimatskim promjenama, epidemiji koronavirusa, pravu na pobačaj, odnosu prema imigrantima, pravima LGBT zajednice, zdravstvenoj i poreznoj politici, ulozi SAD-a u svijetu ili nečem sličnom.

Osim toga, građanski rat, a pogotovo ulične borbe i nasilje uzrokovani različitim motivima nisu nešto čemu američki građani već nisu imali prilike svjedočiti. Prva izražena polarizacija u društvu koja je rezultirala dalekosežnim posljedicama dogodila se 1830-ih. Povod su bile rasprave o (ne)ukidanju ropstva. To pitanje podijelit će sjever i jug Sjedinjenih Država i tridesetak godina kasnije dovesti do građanskog rata. Da je pobijedio “jug” jedinstvena država sigurno bi se raspala. Međutim pobijedio je “sjever”. Unatoč procesu homogenizacije američke države i nacije koji je uslijedio po završetku rata neke razlike i podjele nastavit će opterećivati američko društvo sve do današnjih dana. Jedan od najtežih tereta bio je i ostao rasizam. Nezadovoljstvo rasnom diskriminacijom eskalirat će 1960-ih te ujedno inspirirati i motivirati niz društvenih pokreta poput studentskog, feminističkog, antiratnog i sl. Bit će to zasigurno najburnije desetljeće u američkoj povijesti. Na javnim mjestima su ubijani političari i aktivisti, demonstranti su se tukli s policijom, razbijani su izlozi trgovina, gorjeli su automobili, pozivalo se na građanski neposluh. Ali već od 1970-ih tenzije su se počele smirivati.

Sve do nedavno. Točnije, do prvog ukazanja republikanskog mesije Donalda Trumpa i njegovog izbora za 45. predsjednika SAD-a. Trumpovo novo normalno uglavnom je nenormalno. Njegovi pogledi na svijet i politiku vjerojatno su najveći izazov i prijetnja demokraciji i američkom društvu još od nastanka Sjedinjenih Američkih Država. A upravo su inzistiranje na visokim standardima demokracije i pravne države, te “melting pot” različitih nacija i kultura uvijek isticani kao ključni čimbenici mogućnosti oživotvorenja “američkog sna”. To su svojevremeno shvatili i oni koji su nakon posljednjeg, i zasad jedinog, građanskog rata odlučili SAD graditi kao najpoželjnije mjesto za život vlastitim građanima, i samim time uzor svim ostalim građanima svijeta.

Hoće li ovaj put biti pameti da se trenutna atmosfera u društvu shvati kao opomena ili ćemo svjedočiti ponavljanju povijesti od prije dvjesto godina? Hoće li građanski rat ostati samo tema distopijskih serija i filmova ili realnost koju će uživo prenositi američke televizije? Mislim da bi nas brzina kojom ćemo dobiti odgovore na ova pitanja mogla poprilično iznenaditi. A imajući u vidu tko će u nadolazećem razdoblju donositi odluke od sudbonosnog značaja za Amerikance i Ameriku, bojim se da bi sami odgovori mogli biti poprilično zabrinjavajući.