Tri godine se Josip Horvat iz Ivanovca kraj Čakovca pokušao izboriti za plaću s koeficijentom koji mu je pripadao obzirom na specifično radno mjesto kontrolora za nerazorna ispitivanja metala ultrazvukom, magnetima i vizualno. 

Ni jedan dio nije mogao izaći iz proizvodnog pogona bez potpisa ovog strojnog tehničara, no pripadajućih 400 kuna nije dočekao. 

Nijemcima je, za razliku, bilo dovoljno manje od sat vremena da shvate koliko vrijedi Horvatovo znanje, iskustvo i certifikati koje je stjecao godinama, piše Večernji list. 

- Prvi poziv uslijedio je pola sata nakon što su hrvatski predstavnici moj životopis proslijedili njemačkoj agenciji Persona Mobile. Javio sam se, inače, na oglas na Facebooku, za posao zavarivača. Nijemci su mi prvo ponudili 12 eura na sat. Kad su čuli da znam njemački, ponuda je odmah porasla na 18 eura, a do kraja razgovora, kad su čuli sve moje kvalifikacije i što sam sve radio, završili smo na satnici od 20 eura. I to za početak, nakon tri mjeseca penje se na 24 eura, a na kraju su mi ponudili plaćati i 200 od 400 eura za stan, koji su mi oni također našli - rekao je Horvat. 

- Nakon tri mjeseca prijeći je i tri tisuće eura. Da, da, znam da zvuči sjajno za hrvatske prilike. Nisam se ni sam tome nadao. Posao jest fizički težak, ali radi se normalnim tempom, bez pritiska, važno je samo da bude kvalitetno. Tvrtka je golema, izvozi i u Ameriku, proizvodi velike pumpe za beton, naftu... ima 300 zaposlenika, a jako je puno poslova i robotizirano - priča Josip o svom novom radnom mjestu u gradiću blizu Frankfurta. 

Pri tome, kaže, izvjestan je i napredak na poslu. U tvornici su mu dali do znanja da i njima trebaju kontrolori, kojima su plaće još i veće. 

- Ovdje smatraju da je šteta za tvrtku da ne iskoristi nečije vještine i znanja, a kod nas to nije bilo bitno čak ni u tvrtki koja je sama dosta uložila u moju edukaciju - sa žaljenjem govori Horvat i otkriva da novi poslodavac nudi 200-300 eura stimulacije za svakog varioca, bravara i montera kojeg dovede iz Hrvatske. 

Horvat je, naime, prvi Hrvat u toj tvrtki, a odlazak u Njemačku mu je olakšala činjenica da je par godina tamo živio prije dva desetljeća. Svejedno, nije se lako rastao od rodnog kraja, prijatelja i doma u kojem su mu ostali kćer i unuk. 

- Ha, u Hrvatskoj sam živio kao i većina, od plaće do plaće, otplaćivao kredit, a da sam dobio tih 400 kuna povišice, vjerojatno ne bih ni otišao. Sad ispada da mi je taj direktor, od kojeg nikad nisam dobio objašnjenje zašto ne dobivam plaću koja mi pripada po zakonu, zapravo napravio životnu uslugu... On je na kraju čak i dobio otkaz. Razlog nije bio samo moj slučaj, a sve se to dogodilo dok sam ja još bio pod otkaznim rokom, zvali su me da se vratim, ali bilo je prekasno. Sad čujem da dijelove koje sam ja kontrolirao s još dvojicom kolega, ali samo sam ja imao pravo potpisati da ih se može izvesti iz tvrtke, šalju na kontrolu u Sloveniju. I svaki mjesec na to troše tisuće i tisuće eura.. - priča Horvat. 

Ističe da će prvo otplatiti kredite, a onda kupiti i novi auto.