Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu središnja je i najstarija kazališna institucija u Hrvatskoj. Riječ je o arhitektonski impresivnom zdanju koje je svoja vrata otvorilo u čast imendana cara Franje Ferdinanda I davne 1834. te pred čijim ulazom od 1912. stoji Meštrovićev Zdenac života kao jedan od simbola Zagreba. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, točnije prostor oko njega, već je mjesecima prostor za izlaske, a sve je krenulo od izbijanja epidemije te onog kobnog potresa kada je boravak u zatvorenim prostorima bio prilično opasan. Okupljanje se intenziviralo ograničavanjem rada noćnih klubova i kafića. Dobra je stvar što se mladi, za razliku od pojedinih političara, nisu skrivali po opskurnim klubovima rugajući se tako cijeloj Hrvatskoj.

No ponoćna okupljanja ispred HNK-a su se s vremenom otela kontroli. Pored toga što su nekontrolirana masovna okupljanja u ovom trenutku suvišna riskantna iz epidemioloških razloga, građani Zagreba su ujutro redovito mogli svjedočiti lokvama urina i fekalija, lošim i nemaštovitim grafitima, razbijenim prozorima, uništenom cvijeću te gomili razbacanog smeća. Prošli tjedan je tome došao kraj jer se pojavilo dvadesetak policajaca i redara koji su u noći sa subote na nedjelju navodno preventivno rastjerali okupljene i onemogućili daljnja okupljanja mladih. Dok jedni mogućnost raznolikog okupljanja mladih ljudi ispred HNK-a smatraju divnim, drugi se užasavaju zbog devastacije kulturne baštine i popratnog smrada.

HNK kao idealno mjesta okupljanja različitosti nije ništa novo. Trgovi i jesu tu da budu društvena okupljališta, a ne da na njima rastu korov i trava. No fekalije i prazne boce jeftinog vina na Zdencu života su slika nad kojom se svi trebamo dobro zamisliti. Ovdje je riječ tek o posljedicama i neželjenim simptomima. Uzroci su dublji, ozbiljniji i sustavni te traže zahtjevniju analizu. Sreća je pa nisu preduboki. Rješenja su s druge strane dramatičnija, jer zahtijevaju konkretnije kulturno-obrazovne mjere nadležnih institucija za čije donošenje i provedu očito nedostaje političke volje. Činjenica da ovakvog vandalizma i neodgovornog ponašanja ima u svakom većem gradu nije nikakva olakotna okolnost ili pak ozbiljan argument.

Čemu ih učimo? Što im nudimo? Naučeni su da je „komunistički“ poredak bio diktatorski, odnosno da je sve što je valjalo u tom sustavu, kakav god on bio, kao što su obrazovanje, zdravstvo, relativno lako zapošljavanje i mogućnost životne perspektive, potrebno odbaciti kao loše, a nije im istovremeno ponuđena kvalitetna alternativa. Jedan dio mlade Hrvatske je sustavno učen kulturi nasilja kako kroz medije, tako i kroz iskustva u vlastitim sredinama, gdje polupijani očevi, izgubljenog samopoštovanja, napinju mišiće i zubima škrguću na vlastite izmrcvarene i bezvoljne žene i preplašenu djecu. Na taj način je svatko od mlađih pojedinaca prepušten sam sebi. Karakter jednog dijela hrvatske mladosti oblikuje i besadržajnost slobodnog vremena. Sve smo sveli na kič, plitkoumne zabave i arijevsko držanje na bazi ničega. Kriminalci i starlete su preuzeli brigu o odgoju djece u Hrvatskoj, a ne roditelji koji brigu brinu kako napuniti džepove državne i lokalne samouprave (te izbjeći silne ovrhe), a svi programi vezani za unaprjeđenje života i svijesti najmlađih članova zajednice o moralnim, kulturnim i humanističkim vrijednostima prepušteni su brojnim rijalitijima predvođenim opskurnim primjerima ljudskog ponašanja. Zahvaljujući destruktivnim životnim pseudo-urbanim modelima koji se konstantno serviraju mladima, dobili smo generaciju čiji je ideal biti lijen, glup i bahat. Čast svim onim iznimkama koji svojom suprotnošću narušavaju nakaznost pravila.

Ako želimo mlađu populaciju koja cijeni i uživa u kulturi i vlastitoj baštini, onda se u kulturu moraju ulagati ozbiljnija sredstva. Ako cifre za kulturu počinju s nula, pa zarez, opet nula, onda se o promociji kulture u Hrvatskoj teško može govoriti bez podsmijeha. Sredstva za kulturne sadržaje u predviđenim proračunima nedvosmisleno pokazuju iz koje vizure aktualna vlast (a i sve one prije ove) promatra kulturu. Odgojno-obrazovne institucije su bez podrške nadležnih političkih institucija nemoćne.

Također jedan od subjektivnih dojmova je da vedete našega društva ne trpe mlade ljude, osim ako su u službi vladajućih matrica. Na mlade se generacije nerijetko gleda s nekom bojazni od njihove razuzdanosti, energije te se često zaboravlja da postoji nešto što se zove intuitivnost mladih. Je li to zbog neizvjesne materijalne situacije ili zbog toga što se nitko ne želi dobrovoljno odreći svoje pozicije u korist mladog čovjeka – ne znam. Jedno je sigurno, nije lako biti mlad u Hrvatskoj. Dobar dio mladih ljudi svoje prve stalne poslove dobivaju tek s 30, kada više i nisu tako mladi, što znači da su do tada živjeli na račun svojih roditelja kao kakvi tinejdžeri. Nije ni čudo što dobar dio njih destruktivno reagira na svijet oko sebe.

Odgovornost za fekalije na Meštrovićevom remek-djelu trebamo preuzeti svi po redu. U prvom redu oni koji su (opravdano) naložili privremeno tjeranje okupljene mase.