Ova reportaža je odrađena početkom ožujka, prije pandemije korona virusa i proglašenja epidemioloških mjera.
Sjedim ukočeno. Tiho jaučem. Kretanja su mi svedena na goli minimum. Mičem prstima dok tipkam i usnama dok dozivam ženu da donese kavu. Podlaktice su mi pune podljeva i modrica. Koljeno zvuči kao neuštimana harmonika. Krećem se kao Drakulin kućepazitelj. Imam najgori muskulfiber u životu.
Što je uzrok ove nezemaljske boli? Luka i ja smo odradili trening s interventnom policijom.
'Ništa se ne bojte'
U početku je zvučalo kao dobra ideja. Kao, idemo se razgibati, možda se i malo poguramo. Mahat ćemo pendrecima, napraviti par sklekova. Možda koji trbušnjak. Dva ili tri čučnja. Koliko to teško može biti?
Onako nadobudni, žmirkajući na jutarnjem suncu, osvanuli smo pred rampom na Oranicama. Tip u kućici već je znao tko smo, odakle smo i što nam se sprema. Smijuljio se dok je pružao akreditacije. Nervozno smo se ogledavali dok smo prilazili zgradi zagrebačke policije, gdje nas je dočekao Velimir Mijić, po službenoj dužnosti instruktor za opću i specijalističku tjelesnu pripremu. Neslužbeno, on je onaj glasni tip iz vojnih filmova koji urla na guštere.
Počelo je nevino. Hoćete li kavu? Bi li momci možda sok? Želite li se presvući? Ovdje se možete kasnije i istuširati, znate. Ne bojte se ništa, sve će biti u redu.
Čovjek u crnoj uniformi pristojno nas je uljuljkivao u osjećaj sigurnosti. Počeli smo se opuštati, sve dok nije strogo priupitao jesmo li donijeli papire. Naime, da bismo se uopće približili treningu interventne, morali smo donijeti potvrde od liječnika da smo fizički i psihički zdravi.
- Ajde, malo ćemo se razgibati. Prvo ćemo odraditi trening za norme, da vidimo od čega ste. Ništa se ne bojte - očinski nas je umirivao Mijić.
Crveni kao pavijani
Uputio nas je u dvoranu, gdje su se već zagrijavala jedanaestorica tipova u čizmama i uniformama. Cijela jedna strana prostorije sastojala se od prozora ograđenog rešetkama. Nasuprot nje je zid prekriven švedskim ljestvama, boksačkim vrećama, spužvama, palicama, štitom, kacigama i ostalim bolnim rekvizitima. Tamo kraj vrata, na zid su zakucali polovice automobilskih guma. Kasnije ćemo doznati zašto. Na Mijićevu zapovijed, policajci su se postrojili u liniju.
- Evo došli su novinari, znate sve. Proći ćemo prvo kratko zagrijavanje pa testiranja i na kraju ćemo im demonstrirati čime se bavimo. Može? Može. Na liniju - izdao je zapovijed, a mi smo se poslušno pridružili. Kratko ošišana jedanaestorka ničim nije odavala uznemirenost, sreću ili ikakvu drugu emociju zbog našeg prisustva.
Potjerali su nas u trk. Kružili smo po dvorani, ravnomjerno tabanajući po strunjačama. Ovo zbilja nije strašno, sjećam se da mi je prolazilo kroz glavu dok sam gledao u natpis INTERVENTNA POLICIJA na trčećim leđima pred sobom. Trajalo je to neko vrijeme. A onda je u jednom momentu Mijić dreknuo i promijenili smo smjer. Ajde, nije ni ovo toliko loše, mislio sam. Nova Mijićeva komanda. Sad trčimo unatrag. Ok, ovo je već malo naporno. Čuo sam kako Luka dahće negdje kraj mene. Opet komanda. Sad trčimo bočno. Osjećao sam kako mi znoj curi u oči. Još jedna zapovijed. Sad smo trčali i mahali lijevom rukom. Pa onda desnom. Pa smo udarali direkte u zrak. Pa krošeje. Pa aperkate. Pa onda opet isto to, samo trčeći unatrag. Pa bočno. Pa opet naprijed. Pa osmice. Pa opet ravno. Pa smo se bacili na pod. Na prsa. Pa ustajanje. Pa opet na leđa. Pa marinci. To je ono kad u trku moraš pasti u sklek, ustati u čučanj i skočiti u zrak. Pa opet trčanje. Pa čučnjevi. Pa sklekovi. Pa valjanje ulijevo. Pa valjanje udesno. Odužilo se. Crveni kao pavijani, pokušavali smo održati korak s uniformiranom jedanaestorkom. Dok smo se borili za zrak i trudili zadržati koliko-toliko dostojanstven izraz lica, ti manijaci su izgledali kao da šeću na proljetnom pikniku.
Sve po spisku
Napokon su stali.
- Dobro je. Ajde vrti glavom, lijevo, desno. Ajde zadrži pogled na jednoj strani. Sad na drugoj. Tako. Ajmo ruke. Jedna. Druga. Ajmo kukove. Noge. Zadrži. Polako. Dobro. U redu, sad kad smo se malo zagrijali, idemo na testiranja - objavio je Mijić.
Luka i ja smo se patnički pogledali. Znao sam da mi u sebi psuje sve po spisku, jednako kao i ja njemu. Ovo je bilo samo zagrijavanje?
Prvo, zgibovi. Ideja je bila da zgrabimo šipku visoku preko dva metra i onda se snagom ruku podignemo bar 15 puta u zrak. Skočio sam, mlohavim ručicama prihvatio štangu i stenjao u uzaludnim pokušajima da napravim jedan pristojni zgib. Dosta je sramotno to izgledalo. Mijić je opet dreknuo i priskočo je jedan od policajaca. Uhvatio me za noge i dignuo kao vreću krumpira.
- Kolegijalnost je prva i najvažnija lekcija u interventnoj policiji. Sve radimo zajedno - deklamirao je Mijić dok je hodao oko nas, a do tada šutljiva jedanaestorka počela je zdušno navijati. Mislim da smo ih uspjeli napraviti desetak.
Na red su zatim došli sklekovi, trbušnjaci i čučnjevi. Iscrpljeni od "zagrijavanja", izdušili smo prije polovice svih vježbi. Džaba sva bodrenja. Džaba sve one oči na vama. Džaba želja za dokazivanjem. Nije prošlo ni šezdeset sekundi, a mi smo izvaljeni blejili u strop dvorane.
Batine za zagrijavanje
Mijić je naslutio da smo na rubu srčanog udara i poštedio nas skokova udalj, sprinta i kilometarskog trčanja. Jedanaestorka je demonstrirala kako se to radi dok smo pohlepno gutali vodu i hiperventilirali naslonjeni na švedskim ljestvama. Pokazivali su kako se udara, kako se prima udarac, kako se ruše napadači i kako im se izvlače poluge na rukama i nogama.
A onda smo se podijelili u parove. Ideja je bila da se pohrvamo i pokušamo protivnika baciti na pod. Ili barem pomaknuti s mjesta. Meni su dodijelili nekog smirenog mladića koji me pažljivo primio za ramena. Zgrabio sam ga za uniformu, čvrsto odlučan da ga srušim. Gurao sam, potezao, čupao, navlačio, podapinjao, stiskao i štipao. Na sve moguće načine sam ga htio izbaciti iz ravnoteže. Ma kakvi, kao da guram šleper. Momak se nije mrdnuo s mjesta. Zamijenili smo parove. Sad sam bio s nekim ćelavim koji nije bio toliko obziran kao njegov kolega. Vježbali smo gardove i izmjenjivanje udaraca. Pokušavao sam ga klepnuti sa svih strana, koliko god sam mogao, a on mi je spremno uzvraćao. Doduše, u jedva pola snage, ali svejedno sam osjećao svaku šaku. Tip me tukao po prsima, ramenima i trbuhu da je sve odzvanjalo. Moji kilavi udarci razbijali su se od njega kao mlaka voda od umivaonik. Ni Luka nije bolje prošao.
Brutalni tunel
Mijić je opet dreknuo. Umorni, išamarani i zadihani, čekali sam što će se sljedeće dogoditi. Donijeli su opremu. Kaciga, štit, prsluk, štitnici za noge i palica, sve zajedno nekih dvadeset kilograma težine. Crnu palicu od tvrde plastike zovu tonfa, a izgleda kao pendrek s ručkom. Može se vrtjeti u praktički svim smjerovima, a zastrašujuća ergonomija omogućuje brze i iznimno bolne udarce. Isprobali smo ih na onim polovicama guma zakucanima na zidove. Ne želimo se nikad naći na suprotnoj strani.
Demonstrirali su razne tehnike korištenja tog oružja i sredstva za obranu, od udaraca u glavu preko onesposobljivanja tijela do, naposljetku, zaustavljanja cijelog niza ljudi. Formirali su tunel u kojemu je jedan oklopljeni mladić glumio policajca, a ostali su predstavljali napadače. Morao se provući kroz njih, dok su ga tukli rukama, nogama, palicama i lancima. Zatim su nam pokazali kako se nose s različitim prijetnjama, od napada nožem do vatrenog oružja.
Palicama, šakama, nogama i lancima
Htio sam probati. Ispočetka su se nećkali, ali na kraju su ipak popustili i dali da navučem tešku opremu. Mijić im je zapovjedio samo 30 posto snage.
Naoružan tonfom, zaštićen golemim štitom od pleksiglasa i kacigom, sa sputavajućim prslukom na leđima i štitnicima na nogama, osjećao sam se relativno sigurno. Sve dok nije doletjela prva palica. Mlatili su me nogama, šakama, palicama i lancima. Sa svih strana. Prokleti Luka me pogodio medicinkom. Hvala, kolega. Naslijepo sam mlatarao tonfom oko sebe, sve dok nisam došao do onog zadnjeg u tunelu, onog s lancima. Htio sam ga zadaviti. Nabrijan adrenalinom, gurnuo sam ga u prozor s rešetkama i derao se da raširi noge. Kao, ja njega sad uhićujem. Znam da zvuči užasno glupo iz ove perspektive.
Potrajalo je to dobra dva sata. Pretučeni i umorni, pružili smo ruke jedanaestorki. Oni su izgledali kao da su se vratili s kave, a ne s najnenormalnijeg treninga u životu.
- Dvadeset godina se bavim ovim. Sve je u praksi - smijao se jedan.
Uobičajeno, interventnu policiju najčešće vidimo s druge strane krizne situacije. Na prosvjedima, na utakmicama, na granicama, usred nereda. Vidimo baklje, galamu, razbijene boce, udarce i suzavce. Vodene topove i krv. Neobično ih je bilo upoznati u ovakvom neformalnom okruženju. Zanimalo nas je što uopće motivira mladog guštera s Akademije na ovakav brutalan posao.
Mario Bencek nam je pokušao dati odgovor. Preko dvadeset godina je u policiji. Akademiju je završio 1998. i sljedeće tri godine bio pripadnik Alfi, specijalne policije. U 2001. pridružio se interventnoj, čiji je član i zapovjednik i dan danas.
- Prilikom donošenja odluke o ulasku u policiju, netko sebe već vidi u određenom rodu. I onda svoj daljnji život usmjerava prema tom motivu. Neke mlade privlači takav posao. Testiraju svoje mogućnosti i uživaju u tome da danas rade u Dubrovniku, sutra u Zagrebu, preksutra u Splitu... Ima nas nekoliko stotina u Zagrebu i pokrivamo cijelu Hrvatsku - kaže Bencek.
Primjećujemo kako smirena jedanaestorka s kojom smo trenirali odudara od uvriježenog stereotipa interventne policije kao nasilne i krvožedne postrojbe koja čisti sve pred sobom.
- Teško mi je govoriti kakva je naša slika u javnosti. Ovisi od zadaće do zadaće. Mi smo pomalo specifični jer nas se zove kad su iscrpljene sve normalne mogućnosti policijskog postupanja. I onda kad dođemo, moramo represivno djelovati. Vezane su nam ruke dok nas se prezentira kao represivan aparat - objašnjava Bencek.
Izlazimo na proljetno sunce, pogrbljeni i polomljeni. Jedva nosimo ruksake na leđima. Već znamo da će ovo ujutro boljeti kao sam vrag. Nasmijani Mijić klepa nas po ramenu.
- Hoćete li sada razmisliti malo o treningu, o vraćanju u kondiciju? - veselo pita.
Hoćemo. Kako da ne.