Država štedi na sucima, iako bi suci trebali biti odlično plaćeni kako bi se smanjila mogućnost korupcije. Država štedi i na pacijentima, umirovljenicima, državnim službenicima, poreznim obveznicima, država je počela štedjeti i na samoj sebi - evo, Mesić, Sanader i ostatak države po vertikali spušta plaće  - ali sportski klubovi ostaju i dalje na proračunu javnih poduzeća koja posluju s teškim gubicima. Dinamo, Hajduk, rukometaši, obilato su financirani iz blagajni državnih tvrtki. Ima li to smisla? Pomaže li se na taj način sportska scena, predstavljanje zemlje u inozemstvu, kultura zdravlja, ili se na taj način iz državne blagajne prebacuje novac u džepove menadžera i bogatih nogometaša? Bi li se i nogomet morao snalaziti na tržištu, ako se na njemu snalazimo, htjeli ne htjeli, i svi mi drugi?