Svoju priču o heroju Domovinskog rata, Davoru Joviću, ispričao nam je Marijo Baković iz Mostara. On se se 1992. godine našao u Buni u borbi rame uz rame s vojničinom iz Vrgorca.
POGLEDAJTE VIDEO:
S obzirom na to da Baković zbog ranjavanja malo teže govori, njegovu priču ispričao nam je Mili Radalj, jedan od suboraca Davora Jovića:
- Bilo je to u borbama u Buni na Neretvi 1992. godine. Bakovića nismo poznavali jer je bio u HOS-u, ali borili smo se zajedno. U jednom trenutku granata mu je raznijela glavu. Bilo je krvi posvuda, a Davor mu je pokušavao pomoći na sve načine, čistio mu je otvorenu ranu od lišća i prljavštine. Potom ga je izvukao do ceste kako bi našao neki auto za transport do bolnice. Stao je neki furgon ili tamić i vozač je pitao Davora da li je slobodan prolaz do nekog sela.
Mislili smo ranjenog Bakovića ukrcati u to vozilo, ali bili su to četnici! Davor je vidio da vozač uzima pušku i tu su se “pokašumali”, nakon čega su ih naši momci zarobili, na auto stavili zastavu i odveli Bakovića u bolnicu u Čapljinu.
Nakon toga, on se kod nas vodio kao mrtav, svi smo bili uvjereni da ne može preživjeti s onakvim ozljedama, ispričao nam je Radalj. Ali priča ide dalje.
- Nakon dvadeset godina slučajno sam sreo jednog suborca koji mi je ispričao da je Baković živ. Našao sam se s njim, a nakon toga i s Davorom kojemu sam rekao da je Baković ostao živ.
- Kazao mi je; Ma nemoj da te ko čuje Mili, umro je odmah, nakon pola sata u bolnici u Čapljini, rekao mi je Davor.
- Ma nisam ni ja vjerovao, ali živ je, vidjet ćeš. I organizirao sam susret, također u Buni gdje je Baković bio ranjen.
Davor ga je pola sata gledao u nevjerici, ispričao nam je Radalj.
A sam Marijo Baković rekao nam je kako se ničega toga dana ne može sjetiti:
- Bio sam u komi nekoliko mjeseci, a nakon toga tri mjeseca nisam mogao progovoriti ni riječ. Onda sam krenuo kod logopeda, pa sve ispočetka. Davor je stvarno bio pravi hrvatski junak, rekao nam je Baković.
Impresivan ratni put
- Ponosni smo na tatu i sve što je u životu postigao - govore nam Jovićevi sinovi Jure (20) i Ante (17). O Davoru Joviću zna se puno, njegov ratni put je impresivan, kao i privatni život. Naime, dvaput je sredinom osamdesetih bio prvak bivše države u full contactu, borio se i za titulu prvaka Europe, ali sportsku karijeru prekinuo je rat.
- Tata se borio i za naslov europskog prvaka, ali izgubio je taj meč - govori nam stariji sin Jure.
U našu vojsku Davor se prijavio prvih dana rata 1991. godine.
Prošao je sva ratišta, od borbi u dolini Neretve 1991. godine do ratišta u BiH 1995. godine. A da Davor stvarno ne poznaje strah, svjedoči anegdota njegovih suboraca iz 1992. godine kad je Jović teško ranjen.
Prije no što je ranjen na Kokotovoj glavi kod Dubrovnika, prisjećaju su njegovi suborci, već je bio rastegnuo zolju da uništi neprijateljski mitraljez Browning koji je sijao smrt.
– Primijetilo ga je desetak četnika i pogodili su ga. Bila je to strašna eksplozija, krv mu je šikljala na sve strane, iz usta, prsiju, nogu... Izvlačili su ga tri sata pa ranjenog stavili u tamić, kažu da je njegovo prebacivanje do dubrovačke bolnice trajalo cijelu vječnost.
Iako je njegovo preživljavanje u toj situaciji ravno pravom čudu, još ih je više iznenadilo kad su shvatili da se Jović, u trenucima dok mu je život visio na niti, pobrinuo da oružje ne padne u neprijateljske ruke. Tako ranjen, Jović je uspio sakriti svoju zolju ispod jedne topole. Kad se nakon osam mjeseci vratio na to isto bojište, Jovića je zolja čekala na istom mjestu.
- Vidi je, čekala me tu - kratko je dobacio Jović suborcima.
Preživio metke, granate, bojni otrov
A osim granata i metaka, Jović je preživio i napad bojnim otrovom. U bitci kod Mostara avion JNA zasipao je hrvatsku vojsku s bojnim otrovom, od kojeg je Joviću ostalo teško oštećenje jetre koje je imao do kraja svojeg života.
Brojne ozljede na Joviću su za vrijeme rata ostavile traga, ali on se nije dao. Odlučio je da mora natrag na ratište. Doktore je uspio nagovoriti da mu ne upišu invaliditet od 80 posto, već da ga spuste na 50 posto i vratio se na ratište.
U ratu je ostao sve do rujna 1995. godine, kad nadomak Banja Luke završava njegov ratni put.
Ali završetak ratnog puta za Jovića nije značio prestanak sudjelovanja u hrvatskoj vojsci. Prije 20 godina proglašen je za najboljeg vojnika Oružanih snaga, a umirovio se s činom bojnika 2003. godine.
Za Večernji se prije par godina Davor Jović osvrnuo na svoj ratni put:
- Kad ti netko dirne obitelj i dom, a ti se povlačiš, za mene nisi čovjek. Jer što ti je svetije od toga? Tko bi mene mogao zaustaviti dok se Hrvatska ne oslobodi - rekao je tad prerano preminuli heroj Domovinskog rata Davor Jović.
Američki časnik: To i naši mogu, ali za tri dana
Prije 20 godina Jović je s 36 kilograma opreme prošao vojnički maraton od 76 kilometara za rekordnih osam sati. Ostao je bez osam kila i deset noktiju na nogama, ali je dobio titulu najboljeg hrvatskog vojnika. Američki instruktori su bili zapanjeni: - To mogu i naši momci, ali za to im trebaju tri dana...