Game. Game. Game. Game. Game. Ova riječ kao mantra odzvanja Vučjakom. Ne silazi s ispucanih usana. O njoj se govori u redu za doručak, šapće je se uz vatru, mrmore je u tuševima. Game je prva misao nakon buđenja i zadnja prije spavanja.
Game je bizarna, slojevita igra mačke i miša u kojoj nema pravila ni pobjednika. U jednom kutu nalaze se bijednici koji imaju samo jednu jedinu ideju na umu. Moraju ići dalje, pod svaku cijenu. Nemaju što izgubiti.
Migranti neće odustati od cilja
Putovali su iz dalekih, nesretnih dijelova svijeta. Neće se pomiriti s ostankom u Bosni i Hercegovini, u kojoj su svedeni na beskorisne parazite koji ovise o milostinji Crvenog križa i sličnih organizacija koje djeluju u migrantskim kampovima. Misao vodilja im je ići što dalje, ma što se dogodilo i ma kakva im se prepreka našla na putu.
U drugom kutu je policija. Represivni aparat koji također ima jednu jedinu ideju na umu. Ne smiju propustiti nikoga preko granice, pod svaku cijenu. Iznad uniformiranih glava odzvanja jasna, nedvosmislena i direktna zapovijed. Nema prelaska.
I što se onda događa kad nezaustavljiva sila naleti na nepomični objekt? Očajni svijet na rubu egzistencije svaku noć, bez iznimke, grabi kroz mokre šume od kojih su neke minirane te blatnjave jaruge nadajući se najboljemu. Hladno je i mračno. U daljini, kroz klance, ponekad odzvanja lavež lovačkih pasa u potjeri. Skrivene termovizijske kamere skeniraju teren. Topot čizama je sve bliži.
Na drugoj strani igraće ploče, u ulozi sigurnosti i povjerenja, često se nalaze mladi, neiskusni redarstvenici. Oni koji nisu upisivali akademije kako bi se daleko od svojih voljenih povlačili po divljim šumama loveći ljude. Kad se igrači susretnu na sredini ploče, sva nagomilana frustracija, motivacija i ignorancija eruptiraju u nasilju.
EKSKLUZIVNO POGLEDAJTE DOKUMENTARAC 24SATA
Vučjak je najgori kamp u Europi
Stotine migranata optužuju hrvatske policajce da im otimaju odjeću, obuću i mobitele, mlate ih i zatim ilegalno trpaju natrag u marice i izbacuju ih u Bosnu i Hercegovinu, u horor iz kojeg pokušavaju pobjeći. Prisilni stanovnici Vučjaka, jednog od najgorih migrantskih kampova u Europi, pružili su nam uvid u statistiku igranja igre. Ožiljci, ogrebotine, masnice, hematomi, razderotine... Sve su to gorki ‘suveniri’ koje su prikupili na mukotrpnim putovanjima u neki sretniji, daleki život.
Ostavili su ih, kažu nam, hrvatska policija.
Postoji li neki drugi način na koji se mogu izbjeći batine? Postoji. Ali košta. Khamran, jedan od jadnika zaglavljenih u Vučjaku, pružio nam je utočište pod svojim šatorom. Dok je plamen svijeće bacao divlju sjenu preko njegova lica, ovaj mršavi stolar s naočalama nam je pričao svoju zastrašujuću priču. Tiho, na tečnom engleskom, prepričavao nam je kako su ga policajci u crnim uniformama uhvatili na rubu granice. Kaže nam da ga je jedan držao, a petorica su ga mlatila. Ispričao je da se molio dok su se udarci slijevali po njegovim žgoljavim leđima.
Krijumčari posao masno naplaćuju
Prebijenog su ga izbacili natrag u Vučjak, gdje je čekao da se dovoljno oporavi kako bi opet mogao zaigrati. Khamran ima dvoje djece u Pakistanu i želi doći do Španjolske. Tamo ima nekakvu rodbinu i ako je se uspije dokopati, moći će povući suprugu i djecu za sobom. Koliko je na putu? Tri godine, kaže. Došao je preko Turske i Grčke. Kako je došao do tamo? Krijumčari su ga prebacili. Ima li krijumčara u kampu? Naravno. Mogu li nas spojiti s jednim od njih? Tišina. A onda je počelo ubrzano došaptavanje na nepoznatom jeziku.
Krijumčari ljudima su posebna sorta koja profitira na igračima. U relativnoj sigurnosti švercerskog vozila prebacit će vas gdje želite, ali će vam taj luksuz masno naplatiti. Mnogi migranti se zadužuju ili posuđuju novac kako bi platili krijumčarenje, a onda, kad i ako dođu na destinaciju, moraju svoj dug odraditi. Tek nakon nekoliko godina, ako imaju sreće, mogu povući i svoje obitelji za sobom. Naravno, ako još imaju obitelji. Nakon nekoliko minuta upoznali su nas s čovjekom koji je donedavno za život zarađivao švercanjem ljudi preko granice. Zovu ga AliBaba. Kasnije smo doznali da je AliBaba nadimak za sve one s druge strane zakona.
Bez obzira na broj, cijena je ista
Naš AliBaba je pristao na intervju uz uvjet da se na kameri ne vidi njegovo lice. On je bio vozač. Mjesecima je prebacivao ljude preko granica, sve dok nije zaglavio osam mjeseci u zatvoru. Uhvatili su ga in flagranti. Ostavio je kombi pun ljudi uz cestu i pokušao pobjeći. Nije uspio. Nakon toga je i sam završio kao dio svog posla. Katapultiran iz države zaglavio je u Vučjaku. Kaže da neće još dugo biti tu jer je dovoljno dobro povezan vani. Gdje želi? U Italiju.
Opisao nam je svoj biznis. Bez obzira na broj putnika u vozilu, cijena je ista. Jedan čovjek, deset ljudi, svejedno, plaća je najmanje tri tisuće eura po vožnji. Isplata unaprijed. U auto ili kombi nagura se hrpa očajnika spremna na takav ponižavajući pothvat i onda otpočinje sofisticiraniji game. Postoje različite usluge. Možete platiti komad puta, prelazak granice ili tzv. full service. To je transport od točke A do točke B, bez obzira na udaljenost i broj granica. Naravno, ova tarifa je najrizičnija i ima najvišu cijenu. Dok plamen svijeće treperi u oronulom šatoru, AliBaba priča svoju priču. Ne govori engleski.
AliBaba je mjesecima krijumčario migrante, a odgulio je i zatvor. Sad je i on u Vučjaku.
- On vozi ljude. On je vozač - govori nam prevoditelj i objašnjava da postoji cijeli lanac posrednika u ovom lukrativnom biznisu. Vozač je onaj koji preuzima najveći rizik.
- Moja ruta je bila od turske granice do Grčke. Vozio sam ljude ravno do Atene. Vozio bih skroz do kraja, u unutrašnjost grada - priča AliBaba. Kako šverceri uopće stupe u kontakt s ljudima, zanima nas.
- Radi se o vrsti igre koja se sastoji od dvije točke. Jedna je na kojoj vas pokupim, a druga na kojoj vas ostavim. Jednostavno je. Tijekom krijumčarenja moram obaviti samo dva poziva. Jedan čovjek bi mi javio točku na kojoj moram pokupiti ljude. Drugi bi mi se javio i otkrio mi točku do koje ih moram odvesti - priča nam švercer. Koja je cijena vožnje, pitamo krijumčara.
Najveći broj švercera ljudima dolazi iz Turske i Irana, a najmanje ih je iz Afganistana. Najveći rizik ima vozač koji u kamion prima koliko god ih stane.
Maštaju o Italiji jer se tamo lijepo živi
- Ovisi. Ne naplaćuje se po osobi. Ovisi i o duljini puta i o težini rute. Ako idete kombijem, to je 3500 eura, a ako idete autom, to stoji 3000 eura. To je cijena za cijelo vozilo. Unutra može biti jedna osoba, može ih biti pet, osam, deset, svejedno. Koliko ih god stane - kaže AliBaba. Zašto to rade, pitamo ga.
- Zbog novca - jednostavno odgovara. Zanima nas koliko ima švercera.
- Previše. Nema ih puno iz Afganistana, Pakistana ili Indije, nego iz ostalih zemalja na rutama. Iz Turske ih ima najviše. Iz Irana također - priča nam krijumčar ljudima. Sjedi u šatoru, okružen šutljivim stanovnicima Vučjaka. Nameće se pitanje kako je završio ovdje.
- Bavio sam se ovim poslom godinu i pol. Dvaput su me uhvatili. Jednom sam samo dobio upozorenje, a drugi put su me uhvatili na cesti, dok sam prevozio. Istrčao sam iz auta i ostavio ljude. Uhvatila me policija i zatvorila na osam mjeseci. Ovdje sam došao gameom nakon što sam izašao iz zatvora. Ali neću još dugo, imam dobre veze. Idem u Italiju, tamo je dobar život - smiješi se optimistično.
Sjene divljaju u šatoru. Vjetar nadima platno. Ljudi oko nas sjede i ravnodušno slušaju krijumčarovu priču. Znaju je napamet. To je i njihova priča.