Dok se u javnosti i internetskom prostoru svakodnevno stvara bezbroj, vrlo često neutemeljenih teorija o epidemiji, transplantacijski timovi u hrvatskim zdravstvenim ustanovama rade i spašavaju živote. Šutke trpe neviđenu hajku na medicinske djelatnike, ne obaziru se. Pacijente stavljaju ispred svega, gurajući pritom svoju sigurnost u drugi plan.

Netko će možda reći – to im je posao. Jest, no nikome od njih nije palo na pamet da epidemiju koristi kao alibi za neobavljanje posla. Svi naši transplantacijski centri ekspresno su se brzo organizirali, prilagodili novonastaloj situaciji, i unatoč manjku doniranih organa u cijelom svijetu, došli do respektabilnih brojki, koje će tek nešto manje odudarati od onih iz prošlih godina, kada nismo imali pojma što su korona i Covid.

Ako niste znali, biti član eksplantacijskog ili transplantacijskog tima istodobno znači golemu stručnost, vrhunsku organizaciju i dostupnost 24 sata u danu, redovito na štetu vlastitog privatnog života. Dok vi u sigurnosti svojega doma grlite djecu i činite sve da se osjećaju zaštićena u ovim neizvjesnim vremenima, medicinski djelatnici iz transplantacijskih programa odlaze od svoje djece kada dobiju telefonski poziv, bez pitanja, bez razmišljanja.

Nije sve to nimalo lako ni jednostavno i u redovitim okolnostima, a kamo li u ovakvima, kada su mjere sigurnosti neviđene, a epidemija prijeti na sve strane. "Motivirani smo", "najvažniji su nam nam pacijenti" – to će vam iskreno, i bez fige u džepu, reći ovih dana svi koji sudjeluju u transplantacijama. I najbolje što možemo je takvim ljudima biti zahvalni, shvatiti veličinu njihovih pothvata.

Uostalom, nismo bez razloga već deset godina među vodećim državama svijeta kada su u pitanju doniranje organa i transplantacije. Imamo s jedne strane obitelji velikog srca, koje u najvećoj tragediji daju organe svojih najdražih, i s druge medicinare koji brojnim pacijentima omogućavaju novi život.

Kombinacija koja zaslužuje maksimalno divljenje, zahvalnost i najdublji naklon.