Umro je Tomislav Merčep, osuđeni ratni zločinac, nakon dugotrajne i teške bolesti.
Doživio je 69 godina, 57 više nego dvanaestogodišnja Aleksandra Zec koju su, zajedno s njenom obitelji, mučki ubili pripadnici njegove postrojbe. Nije spriječio njeno ubojstvo.
Ona je zadnje trenutke provela u mraku i strahu, ugurana u kombi i odvedena na Sljeme, gdje je kukavički ubijena, zajedno s majkom. Oca su joj likvidirali ranije, nasred ulice.
On je zadnje trenutke proveo u toplicama i bolnici. Dopušten mu je bio uvjetni izlazak iz zatvora.
Prije nego što se počeo povlačiti po toplicama, Merčep je zavrijedio pravomoćnu presudu kojom mu je odrezano sedam godina iza rešetaka. Zašto? Bio je zapovjednik zloglasne postrojbe koja je nosila njegove prezime i nije učinio ništa da spriječi njihove brojne ratne zločine nad civilima. Merčepovci su, prema presudi, na kutinskom, zagrebačkom i pakračkom području nezakonito uhitili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, tri se vode kao nestale, a samo šestero ih je preživjelo mučenja i zlostavljanja. Dok je radio kao savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, ponovimo, Merčep nije ništa poduzeo da se zaustave uhićenja, pljačkanja, zlostavljanja i ubojstva koja su ljudi iz njegove postrojbe provodili.
- Da ste reagirali na prve događaje, sve ovo ne bi se dogodilo i hrvatska povijest bi jednim dijelom izgledala puno drugačije. Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje potpuno svjesno ostali na krivoj strani povijesti Republike Hrvatske - prenijele su Novosti riječi suca Zdravka Majerovića prilikom izricanja presude.
Koliki je točno dugačak i mučan krvavi trag koji su za sobom ostavljali merčepovci, možda najbolje govori intervju kojeg je Miro Bajramović, bivši član postrojbe, svojevremeno dao Feral Tribuneu. Između ostalog, rekao je kako je svojom rukom ubio 72 ljudi, među njima devet žena. Opisao je mučenja koja su uključivala paljenje zatvorenika, polijevanje octom po genitalijama i očima, zabijanja čavala ispod noktiju, otvaranje rana i posipanje soli po njima, guranje kabela u analni otvor i spajanje ljudi na struju. Rekao je da je Merčep znao za svaku likvidaciju, iako nije osobno sudjelovao u njima. Na suđenju je promijenio ploču i tvrdio da 80 posto objavljenog u Feralu nije istina.
Teško je u takvim okolnostima vagati težinu zločina, ali kao možda najteži, ili najružniji dio te promijenjene hrvatske povijesti o kojoj je govorio sudac Majerović, jesu ubojstva obitelji Zec.
7. prosinca 1991. godine, Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović, svi u odorama i svi pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, pojavili su se na vratima zagrebačkog mesara Mihajla Zeca na Trešnjevci. Bilo je nešto prije ponoći.
Zeca su poznavali mnogi, bio je poslovođa u Križevčanki. U kući su u tom trenutku, kad se pojavila petorka, bili Mihajlo, njegova žena Marija i troje djece: Dušan (10), Gordana (7) i Aleksandra (12). Supružnici su bili na katu u dnevnom boravku, djeca su spavala.
Kad su ušli u kuću, u svojstvu pričuvnih policajaca, mesaru su poručili da će mu pretražiti stan i oduzeti oružje. Mihajlo je bio lovac. Nisu imali dokumente ni dozvole. Počeli su preturati ladice i ormare. Sve što je vrijedilo su uzeli. Nakon desetak minuta su izašli van, prema kombiju. Mihajlo je krenuo za njima, htio ih je nagovoriti da mu vrate što su mu uzeli. Jedan od njih se okrenuo i ispalio nekoliko metaka u mesara. Mihajlo je pao i ostao na mjestu mrtav. Marija je izletjela na ulicu, a za njom i mala Aleksandra. Uniformirana petorka je pokupila i njih i otišla u noć. Susjedi su čuli pucnjeve, provirili kroz prozore i vidjeli kako sivi kombi nestaje iz ulice. Dušan i Gordana su i dalje spavali. Dušan je godinama kasnije ispričao kako mu je jedan od susjeda pokrio oči da ne gleda mrtvog oca na cesti.
Sljedećeg dana, obavljena je obdukcija Mihajla Zeca. Propucali su mu glavu i prsa. Policija je prikupljala informacije o događaju, ali detalji su curili na kapaljku. Šaptalo se među policajcima, sve dok, nakon nekoliko dana, u Đorđićevu nisu privedeni Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Siniša Rimac i Suzana Živanović. I dalje se nije znalo gdje su Marija i Aleksandra.
Tek 14. prosinca, nakon što su priznali da su upali u Mihajlovu kuću i ubili ga, priznali su i ubojstva Marije i Aleksandre. Formirana je ekipa za očevid koja se zaputila na Sljeme, u planinarski dom Adolfovac. Tamo je već bila osumnjičena petorka koju su čuvali specijalci. Pokazali su im gdje su likvidirali majku i dijete, usput objašnjavajući kako su počinili zločin. Mjesto ubojstva je zapravo bilo smetlište, udaljeno dvadesetak metara od izletišta. Na vrhu je bila svježe nabacana smrznuta zemlja, pomiješana sa smećem. Nakon što su uklonili površinski sloj, ukazala se ljubičasta kućna haljina. Marija ju je nosila u trenutku otmice. Kopali su dalje. Izniknulo je tijelo djevojčice odjevene u tamnoplavu trenirku. Ruke i usta su im bile vezane. Noge mrtve Aleksandre bile su gotovo potpuno opružene, a desna potkoljenica bila je oslonjena na majčinu glavu. Na toj desnoj nozi još je imala papuču. Petorka je priznala da su oružje kojim su ih ubili skrili na tavan zgrade izletišta. Pronađeno je automatsko oružje Heckler&Koch. U okviru je bilo još streljiva.
Na Šalati je utvrđeno da je majka imala šest rana od metaka. Samo na glavi su joj bile tri. Aleksandra je, osim vezanih ruku, imala povez i na očima. U glavu joj je ispaljeno nekoliko hitaca. Na desnom obrazu imala je dvije rane. U vlasištu iznad desnog uha još tri.
Nakon priznanja, policajci su na Velesajmu pronašli Citroenov kombi koji su ubojice koristili. Unutra je bilo još streljiva i eksploziva. U knjižici je pisalo da pripada Pričuvnoj postrojbi MUP-a. Tijekom istrage, petorka je tvrdila da je Mihajla ubio Rimac, a da je majku i kćer ubio Suljić.
Za ove zločine nije odgovarao nitko od direktnih izvršitelja. Zbog proceduralnih grešaka njihovo priznanje ponovljeno kod istražnog suca nije se moglo koristiti u sudskom postupku. Suljić, Mikola i Rimac osuđeni su 2005., ali zbog ubojstva nepoznatog muškarca. Tomislav Merčep osuđen je kao zapovjednik postrojbe. Dušan i Gordana, preživjeli članovi obitelji Zec, dobili su 1.5 milijuna kuna. To im je jedina zadovoljština.