Kažu da se dogodilo nezamislivo. Ujedinili su se HDZ i SDP u Zagrebu. 

Složno su udarili po gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću zbog manjka transparentnosti u gradskoj upravi i zbog povlastica šefova u gradskim tvrtkama. 

Pa se tako nabacuju plaćama šefova u Holdingu, govore o luksuznim službenim automobilima i skupim Teslama, prigovaraju zbog plaća koje su "veće od premijerove", traže veću racionalnost i naročito transparentnost u vođenju grada.

Ali opet, HDZ nije bio tako glasan dok je bio uz Milana Bandića.

Niti je SDP bio tako glasan dok je on bio uz Milana Bandića.

Besramno i iracionalno

Kao što je u vrijeme Milana Bandića glasan bio Tomislav Tomašević koji je prije dvije godine na prosvjedu protiv nabavke novih i skupih automobila u zagrebačkoj gradskoj upravi i tvrtkama prigovarao zbog "besramnog i iracionalnog trošenja gradskog novca".

A sada on daje Tesle na korištenje šefovima gradskih tvrtki.

Ne, ovdje se ne događa ništa nezamislivo.

I SDP i HDZ zagurali su svojedobno svoje prste duboko u Bandićevu gradsku blagajnu koja je svojedobno SDP-u služila za financiranje izbornih kampanja i za zapošljavanje stranačkih ljudi, a te povlastice, fotelje, plaće, a o saborskim "žetončićima" da se i ne govori, uživao je sve do nedavno i zagrebački HDZ. 

Tada se nisu natjecali u pozivima na transparentnost gradske vlasti, dokle god su ovisili o Milanu Bandiću.

Junak i krivac

Kao što se nekadašnji aktivist i žestoki anti-bandićevski oporbenjak Tomislav Tomašević sada našao u poziciji gradonačelnika koji svojim ljudima daje povlastice, visoke plaće, luksuzne aute, te zbog toga trpi napade gradske oporbe i medijski pritisak.

Jučer je bio junak i pravednik. Danas je dežurni krivac.

Međutim, nije toliko nezamislivo da se HDZ i SDP udružuju protiv treće strane. Ova država sazdana je na duopolu dvije najveće stranke koje se izmjenjuju na vlasti, dogovaraju oko kadroviranja (primjerice, po sudovima), ispunjavaju blagotvornu ulogu "najdražih neprijatelja", a čak su i u različitim razdobljima dijelile istog partnera, uvijek otvorenog Milana Bandića.

Istodobno, samo onima koji nisu ogrezli duboko u politički cinizam može biti nezamislivo da Tomislav Tomašević i njegova gradska vlast pate od istih simptoma kao i Bandićeva administracija (ili kamarila). Da će se skrivati od javnosti, da će se braniti od optužbi za dijeljenje povlastica i visokih plaća, da će se nalaziti na meti kritika zbog netransparentnosti.

Pršti licemjerje

Naravno da zahtjevi zagrebačke oporbe - prvenstveno HDZ-a, a onda nešto manje i SDP-a (koji je s Bandićem raskinuo još 2010. godine) - pršte licemjerjem, s obzirom da su sami donedavno uživali u Bandićevoj sjeni, no to svejedno ne može osloboditi Tomaševića odgovornosti za sve slučajeve i primjere (afere i skandale?) koji mu se sve češće izvlače na vidjelo i nabijaju na nos.

Pored, naravno, sve glasnijeg nezadovoljstva Zagrepčana općenitim funkcioniranjem grada, posebice odvozom smeća.

Od početka su bile jasne dvije stvari: Zagreb je glavni cilj Tomaševića i platforme Možemo! na kojem će nova politička opcija izbrusiti ili slomiti zube; i Zagreb je bio testni poligon i ogledni primjerak onoga što će Možemo! ponuditi ostatku Hrvatske.

A sada bi moglo ispasti da je post-bandićevski Zagreb preveliki zalogaj za mlječne zube novog gradonačelnika i njegove vlasti, koja se još pored Bandićeva nasljeđa i vlastitog neiskustva - pa i nekompetencije - mora nositi s kritikama dvije najveće političke stranke.

Koliko god zagrebački HDZ i SDP bili totalno nerelevantni na političkoj sceni metropole.

Tomislav Tomašević i Možemo! sada otkrivaju sve draži obnašanja vlasti i obračuna s političkom oporbom. A među tim dražima je i podsjećanje na ono što je Milan Bandić radio sa svojim kritičarima i oporbenjacima. Naprosto ih je kupio.