Skandal sa zlostavljanjem duboka je “kriza sustava” koja se ne može nadvladati samo disciplinskim mjerama, rekao je profesor Halík na Međunarodnoj konferenciji o zaštiti djece i ugroženih odraslih osoba, organiziranoj za Crkve srednje i istočne Europe. Konferenciju je organiziralo Papinsko povjerenstvo za zaštitu maloljetnika s Poljskom biskupskom konferencijom. Potrebna je stoga – ističe Halík - promjena na razini teološkog, pastoralnog i duhovnog razumijevanja Crkve i svećenstva. Vatican News dokumentira predavanje jednog od vodećih europskih katoličkih intelektualaca koje je izvorno održano na engleskom jeziku.

U duhu poniznosti i sa tužnim srcem – in spiritu humilitatis et in animo contrito – želim se dotaknuti jedne od najbolnijih rana Crkve. Mistično tijelo Uskrsloga Krista također nosi rane, a ako bismo zanemarili te rane, na način da ih ne želimo dotaknuti, ne bismo imali pravo reći s apostolom Tomom: “Gospodin moj i Bog moj!” Prema staroj legendi, sam se đavao prikazao svetom Martinu u obliku Krista. No Martin ga je upitao: Gdje su ti rane? Krist bez rana, Crkva bez rana, vjera bez rana, samo je đavolska iluzija.

Uzdajući se u iscjeliteljsku i oslobađajuću moć istine, želimo dotaknuti rane koje su službeni predstavnici Crkve nanijeli bespomoćnima, osobito djeci i tinejdžerima; a time i vjerodostojnosti Crkve u današnjem svijetu, rane koje se sporo i teško zacjeljuju.

Da bismo razumjeli ovu krizu i prihvatili je kao kairos, kao izazov i priliku za sazrijevanje naše Crkve i naše vjere, moramo sagledati i riješiti fenomen klerikalnog zlostavljanja u širem kontekstu. Preživjeli i žrtve zlostavljanja moraju biti u središtu naše brige. Moramo im pružiti svu pravnu, psihološku i duhovnu podršku koja im je potrebna. Krivci moraju biti kažnjeni i valja im pomoći na putu pokajanja i ozdravljenja. Moraju se poduzeti praktične mjere kako bi se smanjio rizik od zlostavljanja djece i ugroženih odraslih osoba u budućnosti. No, svi ti važni koraci samo su mali dio onoga što smo dužni učiniti.

I Benedikt XVI. i papa Franjo pokazali su pravi put: trebamo se zapitati što se dogodilo s našom Crkvom, što se dogodilo s našom vjerom, što je omogućilo da se tako nešto dogodi. Na mnogim mjestima u svijetu Crkva je postala “politički aparat”, a ne zajednica vjere, kako je primijetio Benedikt. Crkva se mora osloboditi bolesti klerikalizma, jer su slučajevi zlostavljanja prije svega slučajevi zlouporabe moći i ovlasti u Crkvi, kako ponavlja papa Franjo. To nije samo pitanje pojedinaca; to je opasna bolest cijelog sustava. Kako bi se problem zlostavljanja sveo na minimum, tvrditi da je problem još veći izvan Crkve ili pak da se problem tiče samo nekih mjesnih Crkava, pokazuje tek duhovnu sljepoću, licemjerje i ponos.

Ova međunarodna konferencija o krizi seksualnog zlostavljanja održava se u Varšavi jer u postkomunističkom svijetu često vidimo takve stavove. Moramo radikalno odbaciti đavolsko iskušenje tvrditi da su problemi seksualnog, psihološkog i duhovnog zlostavljanja bolesti “pokvarenog Zapada”. Previd brvna u vlastitom oku onemogućava realno sagledavanje ozbiljnih pojava i njihovo učinkovito rješavanje.

Postoji niz razloga u postkomunističkim zemljama za tu tendenciju poricanja problema zlostavljanja od strane službenika. Istina je da su u mnogim zemljama pod komunističkom vlašću svećenici imali manje mogućnosti zlostavljanja maloljetnika jer, za razliku od slobodnog svijeta, gotovo da nije bilo crkvenih ustanova posvećenih brizi za djecu i mlade. A totalitarni režimi, i nacistički i komunistički, često su pokušavali diskreditirati Crkvu i pojedine svećenike lažno ih optužujući za seksualno zlostavljanje. (Možda je to razlog zašto papa Ivan Pavao II. dugo nije vjerovao mnogim optužbama na račun svećenika.) Danas, s pristupom arhivima tajne policije, možemo vidjeti da su komunistički režimi bili dobro upoznati sa stvarnim slučajevima zlostavljanja i drugim mračnim aspektima života svećenika poput alkoholizma ili korupcije. Često su ucjenjivali te svećenike, a neki su postali doušnici.

Kad je došlo do državnog progona Crkve, njegovana je unutarnja kohezija i solidarnost. No druga strana bila je nespremnost vidjeti mračne sjene unutar svojih redova. Nakon pada komunizma, konzervativni katolici sa Zapada došli su u naše zemlje, želeći prikazati Crkvu kao Trnoružicu koja je sretno prespavala vrijeme Drugog vatikanskog koncila; poput princa iz bajke, probudili bi je poljupcem u njezinu predmodernu ljepotu. Trnoružica, naravno, ne smije imati ružnih značajki – dakle nema skandala sa zlostavljanjem.

Ovu lažnu sliku sa zahvalnošću podržavaju i usvajaju neki katolici u postkomunističkoj Europi: mi smo Crkva mučenika, očišćena našim progonima, koja će sada davati moralne pouke “pokvarenom Zapadu”, uključivo i katolicima u našim sestrinskim Crkvama u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Ex Oriente lux, ex Occidente luxus (“S Istoka dolazi svjetlo, sa Zapada dolazi luksuz”)! Ovoj ideologiji je potrebna slika „pokvarenog Zapada“ kao svijeta konzumerizma, materijalizma i liberalizma, za razliku od „svetog istoka“, herojski progonjene Crkve. Stvarnost Crkve koja sama uzrokuje patnju ne odgovara slici patničke Crkve mučenika. Ali istina je rijetko crno-bijela.

Ova zavodljiva samo-iluzija čistije Crkve Istoka uzela je maha u postkomunističkoj Europi iz mnogo razloga. Nakon pada komunizma, neki kršćani nisu mogli živjeti bez neprijatelja. “Korumpirani liberalni Zapad” postao je idealna zamjena za starog neprijatelja. Katolici, koje su nekoć progonili komunisti, sada su se počeli koristiti antizapadnom retorikom koja im je u podsvijesti ostala kao ispiranje mozga komunističke propagande. Mesijanizam nekih naroda i mjesnih Crkava, naslijeđe romantizma (ne samo u Poljskoj i Rusiji), također je odigrao svoju ulogu. Koncept “izabranih” (slike patnje Mesije i nastradalog naroda) pomogao je Crkvama da prežive u vrijeme progona; ali, nakon pada komunizma, kada su postale očite tužne posljedice progona i izolacije, te su slike o sebi postale kompenzacija za kompleks inferiornosti koji se osjeća prema Zapadu.

Pretpostavka da je Crkva prespavala Drugi vatikanski koncil i njegove reforme tijekom komunizma bila je samo djelomično točna. Sa zahvalnošću se sjećam svojih učitelja u vjeri, koji su proveli dugi niz godina u nacističkim, a zatim komunističkim zatvorima i koncentracijskim logorima ili na prisilnom radu u rudnicima urana. Tamo su doživjeli „konkretni ekumenizam“ – bliskost i bratstvo ne samo s kršćanima drugih Crkava, već i sa svjetovnim humanistima, pa čak i s nekonformističkim marksistima. Neki od njih su u duhu proroka prihvatili godine progona kao božansku pouku, pročišćenje Crkve od njezina ranijeg trijumfalizma. U zatvoru su sanjali o budućem obliku Crkve – ekumenskoj, otvorenoj, siromašnoj i služećoj Crkvi. Kad su krajem 1960-ih pušteni iz zatvora, s entuzijazmom i razumijevanjem prihvatili su reforme Koncila kao Božji izazov. Oni su mene i mnoge druge upoznali s duhom Drugoga vatikanskog koncila. Osobno se osjećam dužnim biti vjeran njihovom svjedočenju.

Velika većina svećenika i biskupa, međutim, nije imala pristup suvremenoj teološkoj literaturi i nije imala takva iskustva. Ne poznavajući intelektualni kontekst, nisu mogli u potpunosti razumjeti poruku i značenje Koncila. Reforme su često ostale površne i čisto formalne – okrenut je oltar, u liturgiju uveden pučki jezik. No mentalitet se nije promijenio. Napori Koncila da pređe “iz katolicizma u katoličanstvo”, okonča uzaludni kulturološki rat sa suvremenim svijetom i, iznad svega, napusti klerikalno razumijevanje Crkve, ostali su neshvaćeni i neostvareni u velikom dijelu Crkve pod komunističkom vlašću. Komunističkim režimima odgovaralo je očuvati klerikalni model Crkve: u mnogim zemljama svećenici su bili zaposlenici komunističke države i država ih je mogla lakše manipulirati nego laici.

Situacija u svakoj zemlji bila je i jest drugačija. Tvrda sekularizacija tijekom komunizma i “meka sekularizacija” u postkomunističko doba dogodila se i odvija se različitim intenzitetom. Paradoksalno, u nekim je zemljama komunistički progon doveo do oživljavanja religioznosti, iako kratkotrajne. U Češkoj, zapadnome dijelu Češke Republike odakle dolazim, kulturna sekularizacija trajala je od kraja devetnaestog stoljeća kao rezultat industrijalizacije, urbanizacije i dobrog obrazovnog sustava; tijekom komunizma, staljinisti su izabrali Bohemiju – vjerojatno zbog njezine dramatične vjerske povijesti i tradicije antiklerikalizma – kao pogodan teren za pokušaj stvaranja potpuno ateističkog društva. No, nakon kratkog religioznog oživljavanja prije i poslije pada komunizma, kada je Crkva uživala velike simpatije u društvu, pokazalo se da Crkva nije sposobna adekvatno odgovoriti na izazove nove ere. Stigao je još jedan val “meke sekularizacije”.

U susjednoj Poljskoj situacija je bila sasvim drugačija. Pučka religioznost – Volkskirche – donedavno je imala svoju sociokulturnu biosferu u pretežno agrarnom društvu. Katolicizam je shvaćen – za razliku od Češke – kao sastavni dio nacionalnog identiteta. Tijekom prvog posjeta Ivana Pavla II. svojoj domovini 1979. godine, nakon što je izabran za Papu, postalo je jasno da je Crkva imala daleko veći moralni, psihološki i politički utjecaj u Poljskoj od komunističke vlade. Kritični trenutak došao je tek u trenutku smrti Ivana Pavla II. – Crkva se sada suočila sa zadatkom da ponovno otkrije Krista i Evanđelje iza ikone svetog poljskog Pape. Nesretni savez nekih biskupa s aktualnom populističkom i nacionalističkom vlašću oštetio je Crkvu u Poljskoj daleko više od pola stoljeća komunističkog progona. Trenutni val otkrića pandemije zlostavljanja u dalekoj i novijoj povijesti izazvao je potres u poljskoj Crkvi. Seksualno zlostavljanje bio je samo jedan aspekt problema. Ako poljska Crkva sada ne uspije shvatiti trenutnu krizu kao kairos i poziv na duboke reforme, osobito ako Crkva ne otkrije poljskom društvu – a posebno mladom naraštaju – drugačije lice kršćanstva, proces sekularizacije u Poljskoj bit će još radikalniji nego što je to bio slučaj u Španjolskoj i Irskoj.

Kriza seksualnog zlostavljanja nije marginalna. Danas skandal sa zlostavljanjem igra ulogu sličnu onoj koju su u visokom srednjem vijeku odigrali skandali glede prodaje oprosta koji su ubrzali reformaciju. Ono što se isprva činilo marginalnim fenomenom, danas – kao i tada – otkriva mnogo dublji problem. Cijeli sustav je bolestan: odnosi između Crkve i političke moći te odnosi između svećenstva i laika, kao i mnogi drugi.

Današnja situacija Katoličke crkve jako nalikuje situaciji neposredno prije reformacije. Crkvi je potrebna duboka reforma. Ograničimo li to na institucionalne promjene, reforma će ostati površna i mogla bi dovesti do raskola. Moramo se nadahnuti katoličkom reformacijom šesnaestog stoljeća – njezina je suština bila produbljivanje duhovnosti u cijeloj Crkvi (pomislite na ulogu koju su imali mističari poput Terezije Avilske, Ivana od Križa i Ignacija Loyole), ali u ovom je razdoblju također došlo do pojave pastoralnijeg stila biskupske i svećeničke službe (pomislite na Karla Boromejskog i mnoge druge). Potrebno je ne samo promijeniti strukture već promijeniti mentalitet, promijeniti kulturu odnosa unutar Crkve.

Mnoge reforme u Crkvi u prošlosti došle su tek nakon tragičnih odgoda. U devetnaestom stoljeću Crkva je izgubila radničku klasu. Početkom dvadesetog stoljeća počinila je intelektualnu samokastraciju u borbi protiv takozvanog „modernizma“ što je dovelo do gubitka velikog dijela inteligencije i mnogih proročkih ličnosti. Šezdesetih godina prošlog stoljeća izgubila je veliki dio mlađe generacije, a sada – u eri novog samorazumijevanja dostojanstva žene – gubi žene. Napori Drugoga vatikanskog koncila da se pomiri sa suvremenim svijetom također su došli prekasno. Iako je modernost dosegla vrhunac 1960-ih, ubrzo je završila.

Koncil nije pripremio Crkve za postmoderno doba. Danas se cijeli sociokulturni kontekst promijenio. Crkve su izgubile monopol nad religijom. Sekularizacija nije uništila religiju, već ju je transformirala. Glavni konkurent današnjoj Crkvi nije svjetovni humanizam, već novi oblici religije i duhovnosti koje su se emancipirale od Crkve. Crkvi je teško pronaći svoje mjesto u radikalno pluralističkom svijetu. A Crkvama obilježenima njihovom komunističkom prošlošću posebno se teško orijentirati u ovom svijetu.

Crkva je na seksualnu revoluciju 1960-ih reagirala moralnom panikom. Naglasak na seksualnom moralu postao je dominantna tema propovijedanja, a otvorio se jaz između crkvenog nauka i života mnogih katolika, uključujući i svećenike. Crkva nije tako često raspravljala ni o jednoj temi kao o seksu. Šesta zapovijed često je bila prva u propovijedima. Papa Franjo je imao hrabrosti nazvati ovo pravim imenom: “neurotična opsesija”. A kako se raskrinkao skandal sa zlostavljanjem, reakcija unutar i izvan Crkve na ova moralna predavanja bila je, naravno, bijesna, ogorčena: “Pogledajte sebe!” Crkva se kasno – možda i prekasno – počela baviti tim licemjerjem i skandalom u svojim redovima, a još često samo kao odgovor na razotkrivanje zlostavljanja i zataškavanja od strane sekularnih medija.

Zabrinut sam što mnoga sjemeništa (osobito u postkomunističkim zemljama) ne pružaju kandidatima za svećeništvo dovoljnu duhovnu i psihološku pripremu za život u celibatu. To mora uključivati ​​iskrenu raspravu o homoseksualnosti, uključujući homoseksualnu orijentaciju mnogih svećenika. Neki se svećenici nose sa svojom spolnošću kroz mehanizme projekcije: najratoborniji glasovi protiv homoseksualnosti u svećenstvu često su svećenici homoseksualne orijentacije. Crkva je platila cijenu što se predugo opirala spoznajama kozmologije, evolucijske teorije te književno-povijesne kritike u biblijskoj egzegezi. Ne bi smjela ponoviti ove pogreške zanemarujući uvide neurofiziologije u pristupu homoseksualnosti i kulturološke antropologije u razumijevanju razvoja obiteljskog života.

“Ovo vrijeme nije samo epoha promjena, već promjena epohe”, rekao je papa Franjo. Uloge religije i Crkava u društvima i kulturama radikalno se mijenjaju. Sekularizacija nije uzrokovala kraj, već transformaciju religije. Kulminacijski proces globalizacije nailazi na otpor: populizam, nacionalizam i fundamentalizam su u porastu. Naš svijet je sve više međusobno povezan i istovremeno nanovo podijeljen. I globalna kršćanska zajednica sve je podijeljenija – ali danas najveće podjele nisu između Crkava, već unutar njih. Zatvorene i prazne crkve tijekom pandemije koronavirusa vidio sam kao proročanski znak upozorenja: ovo bi uskoro moglo biti stanje Crkve ako ne prođe duboku reformu.

Kriza zlostavljanja samo je jedan aspekt krize svećenstva kao institucije, krize Crkve i krize vjere. Ova se kriza može prevladati samo novim shvaćanjem uloge Crkve u suvremenom društvu – Crkve kao “hodočasničkog naroda Božjega” (communio viatorum), Crkve kao “škole kršćanske mudrosti”, Crkve kao „poljske bolnice“ i Crkve kao mjesta susreta, dijeljenja i pomirenja. S ovom se krizom moramo suočiti bez straha i panike, s povjerenjem u Gospodara povijesti. Rješenje pretpostavlja mirnu i temeljitu duhovnu analizu, duhovno rasuđivanje. Prema staroj češkoj legendi, graditelj gotičke crkve u Pragu zapalio je drveni okvir kad je zgrada bila dovršena. Kad se vatra rasplamsala, a skele s vatrenim plamenom pale na tlo, graditelj je podlegao panici i počinio samoubojstvo, vjerujući da mu se zgrada urušila. Pada mi na pamet da mnogi kršćani koji paniče u ovo doba promjena padaju u sličnu pogrešku. Ono što se urušava može biti samo drvena skela; kad izgori, crkvena će zgrada zasigurno biti opečena vatrom, ali bit će otkriveno ono što je već dugo zataškavano.

U svoje 43 godine svećeničke službe čuo sam desetke tisuća ispovijedi. Dugi niz godina, uz sakrament pomirenja, nudio sam „duhovno savjetovanje“, koje je duže i dublje od onoga što dopušta običan oblik sakramenta. Tim razgovorima često prisustvuju i nekršteni “duhovni tragatelji”. Proširio sam svoj tim suradnika za ovaj ministerij na laike obučene u teologiji i psihoterapiji. Čvrsto vjerujem da će “duhovna pratnja” biti najvažniji pastoralni zadatak Crkve u nadolazećem dobu.

To je također služba u kojoj sam i sam najviše naučio, u kojoj je došlo do određene preobrazbe moje teologije i duhovnosti, mog razumijevanja vjere i Crkve. Kad je moj biskup, nadbiskup u Pragu, odlučno odbio razgovarati sa žrtvama seksualnog zlostavljanja od strane svećenika (uključujući i pripadnike samostana kojima je tada bio nadređen) i uputio ih na policiju, proveo sam duge kasnonoćne razgovore s mnogima od njih. Poslije sam često otkrivao da ne mogu zaspati do jutra. Nisam naučio mnogo više od onog što je već bilo prijavljeno. Ali gledao sam ove muškarce i žene u oči i držao sam ih za ruku kad su plakali. To se jako razlikovalo od čitanja njihovih izjava u sudskim dokumentima. Godinama sam radio kao psihoterapeut i znam za blizinu i međusobnu interakciju duševne i duhovne boli, ali to nije bila tek puka psihoterapija. Osjetio sam prisutnost Krista tamo svim srcem, s obje strane: u „malenima, bolesnima, zatočenima i progonjenima“, a također i u službi slušanja, utjehe i pomirenja koju sam im smio dati.

Često se vraćam na kratku priču koja je svojevrsno mini-evanđelje usred Matejeva evanđelja, na odlomak o ženi koja je 12 godina patila od krvarenja, pokušavala kod pustih liječnika, potrošila svo svoje bogatstvo na liječenje, ali ništa nije pomoglo. Prema tadašnjim vjerskim službenicima, žena koja krvari ritualno je nečista, ne smije sudjelovati u službi i nitko je ne smije dodirnuti. Ženska kompulzivna želja za ljudskom intimnošću, za ljudskim dodirom dovela ju je do čina kršenja zapovijedane izolacije: dotakla je Isusa. Dodirnula ga je anonimno, s leđa, pokušavajući ostati skrivena u gomili. Ali Isus nije želio da se ona na ovaj način izliječi. Tražio je njezino lice. Žena se javila i nakon godina skrivanja i izolacije dovršila je ono što joj je – jezikom krvi i boli – govorilo tijelo, ničice se prignula pred njim i “rekla cijelu istinu” pred svima. I u tom trenutku istine, bila je oslobođena svoje bolesti.

Sanjam o Crkvi koja bi stvorila tako siguran prostor – prostor istine – koji liječi i oslobađa. Iskreno se nadam da će ova konferencija doprinijeti ispunjenju tog sna.

Tekst je objavila Katolička Tiskovna Agencija

Prijevod: Branko Jurić

• Tomáš Halík profesor je sociologije religije na Karlovom sveučilištu u Pragu, gradu u kojem je rođen 1948. godine. Predsjednik je Češke kršćanske akademije i župnik sveučilišne župe Presv. Spasitelja. Počasni je doktor teologije na sveučilištima u Erfurtu i Oxfordu. Njegove knjige, najprodavanije u njegovoj zemlji, prevedene su na 19 jezika i dobile su nekoliko književnih nagrada. Za vrijeme komunističkog režima tajno je zaređen za svećenika u Erfurtu, a djelovao je u tzv. podzemnoj Crkvi dok je radio kao psihoterapeut. Bio je jedan od najbližih suradnika kardinala Františeka Tomašeka. Nakon pada komunističkog režima 1989. bio je glavni tajnik konferencije čeških biskupa i savjetnik Vaclava Havela. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1990. savjetnikom Papinskog vijeća za dijalog s nevjernicima, Benedikt XVI. imenovao ga je počasnim papinskim prelatom 2008. godine. Dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja i nagrada za doprinos Crkvi u vrijeme progona te za dijalog između religija i kultura. Dobitnik je prestižne Templetonove nagrade 2014. godine.