Mi smo sanirali zabate i krov na zgradi, statika nije narušena, ali ovi vanjski zidovi su tak, malo upitni. Zgrada nije srušena ali nitko ne može garantirati da se neće srušiti ako opet nešto jače zatrese. Ne možemo još znati ni je li ovo jutros poremetilo statiku zgrade - govori Ivana Rakamarić, Zagrepčanka koja živi u Ilici, u zgradi koja je teško stradala u potresu.
U ožujku su u njezin hodnik i dnevni boravak pala dva dimnjaka, a urušio se i nosivi zid. Uspjeli su to sanirati, pa Ivana danas živi na posljednjem katu zgrade koja se do nedavno tresla i kad je prolazio tramvaj. Tri velika potresa koja su jutros pogodila Sisak, Petrinju i okolicu, zatresla su i njen dom.
- Dosta nas je zatreslo. Nakon drugog potresa smo otišli na Jarun kod prijatelja jer nam je više dosta trauma. Ništa nije palo u stanu, ali smo se morali maknuti - govori Ivana.
I nije jedina. Cjelovita obnova Zagreba još nije krenula, a u samom centru grada nastanjene su i one zgrade koje su dobile narančastu naljepnicu i proglašene su privremeno neuporabljivima. Gradonačelnik Milan Bandić jutros je rekao da je to nemoguće jer su svi kojima su nekretnine uništene u potresu dobili alternativni smještaj. No još jedna takva zgrada je na adresi Trg kralja Tomislava 17, o kojoj smo već pisali.
- U gradu od 900.000 ljudi, za svaku pojedinačnu sudbinu ljudsku ne mogu znati. Za te ljude ne znam, ali sad ću provjeriti - rekao je Bandić.
U toj zgradi iz 1880. godine živi i gospođa Nada Škrbić (71) koja svaki dan čisti žbuku koja pada sa zidova. Živi u suterenu a od tamo bi se rado iselila, no nitko se ne želi mijenjati ili kupiti nekretninu. Iza vrata haustora krije se pomalo sablasna slika: mrak, prašina, daske i osjećaj da će se svaki čas nešto urušiti. Pitali smo gospođu Nadu kako je proživjela jutro.
- Ma dobro je bilo, nije bilo strašno. Imam sad tu nekog posla, moram pomesti još - rekla nam je kratko preko portafona.
Taman kad smo htjeli otići, ispred zgrade se parkiralo vozilo Crvenog križa.
- Vas su poslali nakon našeg upita?
- Jesu, jesu - odgovara nam djelatnik Crvenog križa Ante Mlinarić.
- Jeste li znali za ove ljude?
- Jesam, često ih dolazimo obići. Već sam ja razgovarao i s gospođom Nadom koja je još uvijek tu. Znate, to su stariji ljudi i razumijem da ne žele iz svojih domova u kojima su 30, 40 godina, ali pokušali smo ih nagovoriti. Valjda misle da će im netko uzeti to što je njihovo, ne znam. Mi ne možemo nekoga potjerati iz njegovog privatnog vlasništva. Imali smo čak i par intervencija s policijom, ne ovdje, ali ih je bilo. Ni policija ne može ništa osim pokušati nagovoriti ljude da izađu iz opasnih objekata. Vezane su nam ruke - govori Mlinarić.
- Čak i kad postoji opasnost po život?
- Čak i tada, protuustavno je nekoga izvući iz njegovog privatnog vlasništva. Možemo samo zamoliti i obilaziti ih. Gledajte, bilo je i ljudi koji su odbijali i hranu od nas. Kao da ih je sram. Nema ništa sramotno u tome, treba im i ta pomoć od nas jer sad imaju druge izdatke, sanaciju, popravke. Svaka pomoć dobro dođe, ali ljudi ju ne žele uvijek prihvatiti. Mi se trudimo svima pomoći i objasniti da moraju izaći iz zgrade ako je proglašena opasnom, ali i nas je premalo. Sjećam se, na proljeće sam s jednim gospodinom razgovarao pet sati i nisam ga uspio nagovoriti da napusti svoju kuću. Imaju pravo ostati na svoju odgovornost - objašnjava nam.
- A što ako se dogodi da ponovno zatrese kao jutros i ta nestabilna zgrada se uruši i netko bude ozlijeđen ili pogine?
- Onda su si sami krivi. Mi smo ih upozorili i upozoravamo, ponudili smo im alternativu, ali imaju pravo ostati na svoju odgovornost. Odrasli su ljudi - završava Mlinarić.
Ostavili smo ga da obavi svoju kontrolu i ponovno pokuša nagovoriti stanare da odu na alternativni smještaj, no nitko mu nije odgovarao. Čak ni gospođa Nada koja je desetak minuta prije razgovarala s nama.