Povodom Međunarodnog dana nestalih, za 24sata piše Sandra Rapčak, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih branitelja
Koračamo Kolonom sjećanja... Svatko od nas u svojim mislima. Sa strane čuješ pjesmu:
“Zovi samo zovi, svi će sokolovi, za Te život dati”. I onda krene suza. Nekontrolirano.
U tom vrtlogu emocija stižemo na Memorijalno groblje. Naša grupica se raspršila. Moji prijatelji koji su pronašli i dostojno pokopali svoje očeve sad im odlaze na grobove. Zapaliti svijeću, pomoliti se, ispričati, zahvaliti na slobodi.
POGLEDAJTE VIDEO Ljiljana Alvir o nestalima u Domovinskom ratu
Nas nekoliko ih čekamo među bijelim križevima. Tamo se uvijek nalazimo. Gledamo ljude oko sebe i u jednom trenutku nam se pogledi susretnu. Mi nemamo gdje otići. Nemamo gdje svijeću zapaliti. U tom trenutku opet kreću suze, grlimo i tješimo jedni druge nadajući se da će istina ipak jednom pronaći svoj put... I tako je to već dugih 30 godina.
Odrasla sam s obiteljima koji traže svoje najmilije. Još kao dijete u progonstvu u Zagrebu išla sam s njima tražiti informacije o tati. Nismo ih nikad dobili. U proteklih 30 godina pokušali smo svašta. Razgovarali smo s ubojicama naših najmilijih - opet bezuspješno. Nakon proteka toliko godina nekad je teško stati pred ove obitelji. Iako i sama dio njih, uvijek osjetim onu težinu u svom srcu kad gledam majke i očeve koji samo žele pronaći svoje dijete. I dostojno ga pokopati. Počela sam Boga moliti da im ispuni tu želju jer znam da bi onda pronašli mir za kojim čeznu dugih 30 godina. Bojim se. Hoću li ih vidjeti za nekoliko mjeseci?
Pogledajte video: Nestali u Domovinskom ratu
Preko noći smo morali odrasti
Hoću li novi dan dočekati s viješću da su sad skupa sa svojima u nebeskim prostranstvima. Nažalost, i moja obitelj je prošla kroz to. Djed mi je ove godine preminuo. Borio se za život. Borio se za nas, njegovu obitelj. Za života je samo htio pronaći svoje dijete. Nije dočekao taj dan.
I sad razmišljam o tome. O svemu što smo prošli zadnjih 30 godina. Isprepliću se razne emocije. Ponekad sam toliko ljuta, a da zapravo ne znam ni na koga točno. Teško će to shvatiti netko tko nije prošao put kojim idu takve obitelji. Obitelji koje samo tragaju za istinom. Pravde ionako odavno nema. Tragaju za svojom lukom mira i mjestom gdje će otići kad im je teško, kad su ljuti ili sretni. Tragamo za svim onim propuštenim životnim prilikama koje su nam oduzete.
Mnoge majke nisu dočekale dati sinu blagoslov prilikom ženidbe. Udovice koje su preko noći nama djeci postale i majka i otac, borile se sa svim životnim problemima, a nas djecu morale izvesti na pravi put - da budemo jaki, borbeni, pravedni. A mi djeca...
Nismo imali djetinjstvo o kakvom čitamo u romanima ili gledamo u filmovima.
Preko noći smo morali odrasti. Shvatiti koliko život može biti težak i da svaka medalja ima dvije strane.
Nije bilo roditelja kad nam je bio najpotrebniji. Nije ga bilo na posebnim životnim trenucima. Nije nas tko imao voziti u školu, niti tješiti kad smo tužni, kao ni radovati se našim uspjesima. Nije nas tko imao voditi pred oltar, dočekati svoje unuče.
Mnogi zaboravljaju i nisu ni svjesni kolika je bol u ovim obiteljima. Mnogi naše nestale članove obitelji gledaju tek kao brojku. No iza svakog tog broja stojimo mi - njihove obitelji. Jer koliko god da je livada velika i koliko god puno travki imala, mi smo kamenčići razasuti po njoj. Kamenčići koji im smetamo, žuljamo.
Samo moramo znati - jedan kamenčić ne može ništa, ali ako se držimo skupa, možemo jako puno. Našoj obitelji pridružila se i redakcija 24 sata kroz serijal i knjige “Nestali”. Dvije hrabre novinarke koje su odlučile napraviti veliki korak i približiti se mnogim obiteljima. Saslušati njihove priče, plakati zajedno s nama, gutati knedle u grlu kad je teško i ono što je najvažnije - boriti se zajedno s nama. Nadam se da će priče koje se sustavno objavljuju, a nove će uskoro osvanuti i u trećem dijelu knjige “Nestali”, doprijeti i do onih koji znaju istinu o našim najmilijima. Jer istina je sve što ove obitelji traže.