Ja sam bila okružena velikom pažnjom s njegove strane, velikom ljubavlju. Ne mogu se požaliti na Titovo ponašanje prema meni, tih zadnjih dana. Bio je vrlo korektan. On je mene jako volio, onako zbilja iskreno...
On je znao biti tako pažljiv... Onako, na primjer, nekad kada nešto uspije prirediti i donijeti. Puno sam puta pričala o tome kako je dvadeset i više godina svako jutro kuhao kavu meni i sebi. Mi smo imali poslugu, konobare, sve to. Ali ne, on je to napravio i meni donio. Ja sam voljela ujutro spavati i on je to svaki dan uradio. Rano se dizao, uzimao novine i dok on čita, imao je jedan espresso aparat, svaki bi mi dan skuhao kavu. Dvadeset godina to je činio za mene.
Jovanka u izjavi novinarki Miri Adanja Polak
Drug Tito spava u kupaonici
General armije Nikola Ljubičić piše da je Jovanka nakon Titova povratka iz Azije dar koji joj je donio - bacila na njega.
„Poslije toga, Predsjednik Republike je izabrao srednje rješenje - ne razvod, ne napuštanje funkcija, nego je otišao da se odmori izvan Užičke 15 i od tada do svoje smrti Predsjednik Republike se s njom skoro nije ni čuo... “
Dodaje da “mu se Predsjednik u nekoliko navrata žalio kako ga Jovanka Broz noću maltretira, kako je dolazila u njegovu spavaću sobu i cijelu noć vršila pritisak na njega u pogledu kadrovskih i drugih pitanja, ne dopuštajući mu da spava, da je povremeno vrijeđala i njega, da je često bio prisiljen zaključati se u kupaonicu i tako čekati jutro... “
Jovankin udes započeo je početkom sedamdesetih, kada je priskrbila većinu moćnih neprijatelja.
Iz dokumenta koji je sastavila posebna komisija Saveza komunista Jugoslavije (uz obilatu suradnju tajne policije), a koji je u SFRJ mogao vidjeti samo ograničen broj ljudi, vidljivo je da je Jovanka Broz bila elementarna nepogoda za većinu Titovih suradnika, a često puta i njega samoga. Jovanka se ponašala poput kraljice, nametala svoju volju u svim mogućim situacijama, bila osiona, teška, zločesta, prema mišljenju nekih liječnika, klinički paranoidna. Njoj se nije bilo moguće suprotstaviti. Onaj tko je to učinio, bio je maknut. Njezin je arhineprijatelj bio general Ivan Mišković, moćni šef tajne službe, kojega je na kraju stajala vojne karijere. A takvih je, osim Miškovića, bila legija.
No, Jovanki se u mnogim situacijama nije mogao suprotstaviti ni njezin suprug.
U spomenutom dokumentu, “Bijeloj knjizi” (službeni naziv je: “Ponašanje i djelovanje Jovanke Broz do 1974. godine/do obrazovanja komisije SKJ“) izneseno je nekoliko zapanjujućih podataka koji ilustriraju tu tezu.
Josip Broz Tito, prema iskazu Nikole Ljubičića, bivšeg saveznog ministra obrane, naspram Jovanke nije bio trostruki narodni heroj.
„Ljubičić kaže da je Predsjednik Republike očekivao da će vrijeme, i to što nije zajedno s Jovankom Broz, utjecati da ona promijeni svoje držanje i da je zato povremeno dolazio u Užičku 15. Jednom prilikom kada je došao, Jovanka Broz je toliko vikala i grdila ga da je Predsjednik bio primoran - kada je ona popodne zaspala - pozvati ađutanta general-majora Marka Rapu i liječnika da ga, pošto je bio bolestan, u pidžami izvedu iz kuće i prebace u Bijeli dvor.”
Kada se Tito vratio iz Kine 1978. godine, s putovanja na koje je otišao sam jer je Jovanka postavljala neprihvatljive uvjete, donio joj je poklon. Jovanka je poklon - bacila na supruga! Tu je građanin Josip Broz donio odluku o razvodu. O tome je tada nagađala cijela Jugoslavija, ali stvarne razloge razlaza znali su samo rijetki.
Nikola Ljubičić tvrdi da je Jovanka na Tita vršila nepodnošljiv pritisak kad je riječ o kadroviranju. U vezi s tim slijedi jedna gotovo nevjerojatna epizoda:
“Ističe, također, da mu se Tito u nekoliko navrata žalio kako ga Jovanka Broz noću maltretira, kako je dolazila u njegovu spavaću sobu i cijelu noć vršila pritisak na njega u pogledu kadrovskih i drugih pitanja, ne dopuštajući mu da spava, da je povremeno izravno vrijeđala i njega, i da je često bio prisiljen zaključati se u kupaonicu i tako dočeka jutro... “
Heroj Sutjeske i Neretve, čovjek na kojega je Hitler slao Otta Skorzenyija, div koji je Staljinu rekao ne, morao je, dakle, bježati u kupaonu i spavati u kadi, pred nadmoćnom silom Jovanke Broz, žene po čijoj su volji “vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu “.
Stane Dolanc, pak, opisao je istoj Komisiji Tita kao - papučara.
“U raspravi na sjednici Vijeća za zaštitu ustavnog poretka 23. svibnja 1980. godine, između ostalog rekao je da je zajedno s Petrom Stambolićem bio prisutan kada je Predsjednik Republike u kućnim papučama pobjegao iz Užičke 15 u Beli Dvor. Te noći Predsjednik ih je pozvao i zamolio da osiguraju da Jovanka Broz ne dolazi kod njega, jer da on “ne može živjeti” od nje... “
Lady MacBeth
Stvari su tu, oko Tita, na jednom planu jasne, a na drugima posve proturječne. Jasno je da mu se Jovanka popela na glavu. Nejasno je zašto jedan “despot” - ako je uistinu bio takav – nije stvar sredio despotski, nego se evakuirao u papučama i pidžami, sramoteći se naočigled cijelog Dvora? Ako je bio heroj, zašto stvar s Jovankom nije sredio junački - što god to značilo? Kakvu to sliku daje o Brozovom stvarnom karakteru? Iz niza svjedočenja u ovoj knjizi vidjet ćemo: on je, kao privatna osoba, bio puno mekši no što se misli. Volio je biti voljen, popularan, obožavan. Bio je hedonist. Obračune s protivnicima prepuštao je drugima. Tito nije birao sukobe i ratove ako nije morao. Poznato je da nikad nije potpisao odluku o smrtnoj kazni. Te je odluke potpisivao Aleksandar Ranković – dok je bio na funkciji – Josip Broz Tito potpisivao je samo aktove milosti. Žene su mu znale nametnuti jaram, što Staljin nije uspio. Jovanka je u tome očito bila najbolja.
Štura partijska biografija Jovanku opisuje ovako. „Jovanka Budisavljević Broz je rođena 7. prosinca 1925. godine u selu Pećani, Titova Korenica, SR Hrvatska. Po nacionalnosti je Srpkinja. Završila je četiri razreda osnovne škole u rodnom selu, gdje je živjela do početka rata i bavila se “uobičajenim poslovima u seljačkom domaćinstvu”. Potječe iz srednje seljačke obitelji. Njezin otac Mićo Budisavljević se nalazio na radu u Americi i pred rat se vratio kući. Otac i majka su umrli u toku rata. U Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije su joj sudjelovala dva brata, od kojih je jedan poginuo 1943. godine.
Jovanka Budisavljević organizirano radi za narodnooslobodilački pokret od kolovoza 1941. do svibnja 1942. godine. Dobrovoljno je stupila u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije 5. svibnja 1942. godine, najprije u 1. omladinsku četu u Lici, a zatim u 3. bataljon 2. brigade 6. ličke divizije. Kasnije je bila pri Štabu 1. korpusa NOVJ. U ratu je obavljala dužnosti borca, delegata u brigadnoj ambulanti i komesara kirurške bolnice 1. armije i za to vrijeme je dva puta lakše ranjena. Neposredno poslije oslobođenja radila je jedno vrijeme u Generalštabu Jugoslavenske armije u Beogradu, a zatim u Štabu 1. armije u Nišu. Demobilizirana je 21. listopada 1945. godine u činu poručnika.
Jovanka Budisavljević je, poslije demobilizacije, nešto više od mjesec i po dana živjela u rodnom selu, a zatim je 12. prosinca 1945. godine reaktivirana i upućena na dužnost u Rezidenciju Predsjednika Republike u Beogradu, gdje je obavljala poslove higijeničarke, glavne domaćice i pomoćnika osobnog tajnika Vrhovnog zapovjednika. Jovanka Budisavljević je nositelj “Partizanske spomenice 1941.”, Ordena za hrabrost, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima, Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, Ordena za vojne zasluge sa srebrnim mačevima i Ordena jugoslavenske zvijezde s lentom. “Partizanska spomenica 1941.” dodijeljena joj je 1. prosinca 1972. godine rješenjem (broj 17/7150) Personalne uprave Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.
Josip Broz Tito je u travnju 1952. godine stupio u brak s Jovankom Budisavljević, koja je udajom uzela prezime svoga supruga - Broz.
Iz materijala s kojima se raspolaže proizlazi da je Jovanka Broz do 1958. godine obavljala uglavnom poslove u okviru svojih redovitih obveza supruge Predsjednika Republike. Međutim, poslije tog vremena ona sve više utječe na kadrovska rješenja i odnose u rezidencijama Predsjednika Republike, a počinje se više angažirati i u redovitim državničkim i političkim obveza Predsjednika Republike i pokušava utjecati na određene odluke.
Miješanje Jovanke Broz u kadrovska pitanja i njen odnos prema osoblju koje je radilo u rezidencijama najneposrednije je utjecalo da pojedina radna mjesta (osobni tajnici, kuhari, konobari, sobari i sl..) ili pojedine službe (služba zdravstvene zaštite) nisu u dužem vremenskom razdoblju popunjavane radnicima potrebnih profila stručnosti. To je utjecalo da Predsjedniku Republike u to vrijeme nisu bili osigurani osnovni uvjeti za obavljanje složenih i brojnih obaveza, niti mu je bila osigurana odgovarajuća zdravstvena zaštita.
Jovanka Broz se u to vrijeme također sve više uključuje u mnoga pitanja vezana za izvršavanje državničkih obveza i političkih funkcija Predsjednika Republike. Ona zahtijeva da joj se dostavljaju konkretni materijali za pojedina pitanja, a sve se više uključuje u programe i neposredne razgovore Predsjednika Republike za vrijeme boravka u zemlji ili putovanja u inozemstvo, zbog čega je, nerijetko, dolazila u sukobe i s najbližim suradnicima Predsjednika Republike.
Predsjednik Republike nije odobravao takvo ponašanje Jovanke Broz pa je povremeno dolazilo do prepirki i prikrivenih ili otvorenih sukoba između njih. Takvo ponašanje Jovanke Broz dovelo je do toga da je Predsjednik SKJ 22. siječnja 1974. godine donio odluku da se obrazuje Komisija SKJ sa zadatkom da utvrdi stanje i odnose u rezidencijama i pokušaj vanjskog utjecaja na te odnose, kao i pitanja uvjeta života i rada Predsjednika Republike...''
Kakve to tajne Jovanka skriva?
Misterija je zbog čega je jedna žena - usto stara i nemoćna - nakon Titove smrti bila izložena takvom šikaniranju državnih vrhova Jugoslavije i Srbije. Bit će to pitanje na koje će povjesničari još tražiti konačan odgovor. Jovanka, konačno, nije bilo tko. No, bez obzira na činjenice njenog karaktera - koje su u spomenutim policijskim spisima možda i namjerno krivo prezentirane - sramotno je da su se svi ti režimi tako panično plašili jedne žene, prema kojoj su se ponijeli tako negospodski. Zato su, valjda, tako lako i propadali. Jovanka ih je sve nadživjela, možda ne zato što je ona toliko vitalna, koliko stoga što su oni bili tako jezivo truli. Jovanka Broz godinama je poput kakva pustinjaka živjela u trošnoj vili na beogradskom Dedinju, na Bulevaru mira 75.
Svaki, ali baš svaki detalj njenog života, od razvoda s Titom o kojemu je koncem sedamdesetih, potiho, ali masovno, brujala cijela Jugoslavija, do izolacije koja je pod pet različitih režima (Titov, postititoistički, Miloševićev, Koštuničin, Đinđićev) trajala skoro tri desetljeća, nailazi na nekoliko, različitih ili posve suprotstavljenih, tumačenja. Jedni je opisuju kao Lady Macbeth, “Ksantipu i Ravijojlu u personalnoj uniji “, zlu ženu koja je od muža napravila krpu, vladajući preko njega nemilosrdno, sve do zajedničke bračne kalvarije. Drugi je sažalijevaju kao nevinu žrtvu dvorskih intriga. Josip Broz bio je, naime, čovjek dvora, “poslednji Habsburg “, kako ga opisuje jedan povjesničar, pa su dvorske spletke bile ključni temelj uspona i padova u hijerarhiji. Jovanka je de facto bila njegov šef kabineta. Ona je primala i otpuštala kadrove, nadzirala nadzornike, žarila i palila. Bila je na rubu da postane “Evita“, ali joj Tito ipak nikada nije dozvolio prelazak granice. Ostala je samo “Jovita“. Berislav Badurina, prvi šef kabineta koji je stupio na dužnost nakon njena odlaska, zapravo je bio jedini koji je doista obavljao taj posao. Zato, što nije bilo Jovanke.
Postoji li na svijetu ijedna udovica koje su se ljudi toliko plašili? Teško. Jovanka je odmah nakon Titove smrti izolirana. Ostala je bez dokumenata, putovnice, mogućnosti putovanja. O njenom ponašanju vrh Saveza komunista održao je čak 75 sastanaka. Priliku da javno govori sama je sebi uglavnom uskraćivala, a njene velike tajne mogle bi biti otkrivene tek ako izađu njeni memoari, koje je navodno davnih dana pohranila negdje na istoku, navodno kod Indire Ghandi… Prema nekim indicijama, kasnije su – zbog spleta neobičnih okolnosti – završili u Pakistanu, u domu Benazir Bhutto, no zasad je to samo špekulacija bez ozbiljne potvrde.
Prema zapisima iz “Bijele knjige“, tajne službe pažljivo su pratile što Jovanka radi na memoarima. U dokumentu su objavili vrlo zanimljiva zapažanja. Navodimo ih u cijelosti. „Dara Janeković “– piše Bijela knjiga - “poznata novinarka iz Zagreba, tijekom 1986. godine u dva navrata je posjetila Jovanku Broz i sugerirala joj da piše svoja sjećanja. Dara Janeković je informirala Jovanku Broz da priprema knjigu u kojoj će obraditi događaje u vezi s njom, počevši od 1978. godine i da je u vezi s tim pripremila dosta građe, a neke stvari mora s njom i provjeriti. U tom smislu Jovanka Broz joj je dala neka pisma koja je upućivala najvišem rukovodstvu zemlje i tekst izjave. “
Prema svemu sudeći, do ove su informacije došli prisluškivanjem, a ne, recimo, dojavom Dare Janeković – jer bi u tom slučaju znali sadržaj pisama. To znači da je Jovanka bila pod strašnim cjelodnevnim nadzorom. On se protezao daleko izvan granica njenog doma. Evo još jednog dokaza. „U vezi s mogućim pisanjem memoara Jovanke Broz, karakteristična su saznanja do kojih je u razgovoru s njom došao Fila Filota. Ta saznanja on je iznio u posebnom razgovoru s oficirom sigurnosti dok se liječio na VMA. Fila tvrdi da mu je Jovanka Broz s uvažavanjem pričala o Aleksandru Rankoviću i tvrdila da nije suština smjenjivanja Rankovića ono što je dato u javnosti, već da su u pitanju međuljudski odnosi, uz komentar: “Nepravilno je smijenjen i u njega sam imala najviše povjerenja”, i tvrdnju da je on “jedini koji joj može pomoći” i da će ga “natjerati da progovori”.
Filota za sebe tvrdi da je, iz razgovora s Jovankom Broz, shvatio da je Tito “u posljednje dvije godine života vrlo teško samoinicijativno vukao poteze” i da “krupne odluke nije sam donosio”, te da se Jovanka Broz “vrlo zamjerila Ljubičiću, a on grupi generala - Ličana, narodnih heroja “.
Filota dalje iznosi da je - na temelju priča Jovanke Broz kako je udaljena s položaja koji je imala, za što okrivljuje Srbe - došao do zaključka da Jovanka Broz kao supruga Predsjednika Republike “to zna vrlo dobro” i da su joj “poznate sve državne tajne kao povijesne istine “. Filota dalje kaže: “Ona je velikosrpkinja, žena s velikom inteligencijom, jačom i od mene. To je jaka ličnost, kakvu u karijeri nisam sreo. Vidi se da ona nije seljačko dijete, već da potječe iz buržoaske obitelji”.
Filota je, tom prilikom, iznio da je Jovanka Broz napisala memoare i da ih je dala na čuvanje Indiri Gandhi.
Fila Filota je također rekao da ima namjeru da i on piše svoje memoare i da bi značajno mjesto u njima zauzela saznanja dobivena od Jovanke Broz, posebno ona koja se odnose “na sukobe u sadašnjem rukovodstvu - koji su teži nego u vrijeme smjenjivanja Aleksandra Rankovića”.
„Pri ocjeni aktivnosti koje Jovanka Broz ili druga lica ispoljavaju oko pisanja njezinih memoara“ stoji u Bijeloj knjizi, “ne može se zanemariti činjenica da Jovanka Broz, u razgovorima s pojedinim osobama, prijeti da će izaći u javnost i iznijeti, kako kaže, “prljavštine koje su pojedinci činili prema njoj i drugu Titu“. Ona je u nekoliko razgovora izjavila da raspolaže određenim dokumentima o pojedinim rukovodiocima “koji bi ih teško kompromitirali”.
Također, treba imati u vidu da je Jovanka Broz - s obzirom da je posljednjih godina života Predsjednika Republike živjela sama u Rezidenciji u Užičkoj 15 i da su joj bili dostupni mnogi dokumenti i drugi materijali koje je koristio ili pisao Predsjednik Republike - bila u situaciji da neke od tih dokumenata ili drugih materijala “otuđi”. A imajući u vidu njeno ukupno ponašanje, kao i njene brojne susrete i posjete (naših građana i stranaca), rodbinske i prijateljske veze, osobito s pojedincima iz inozemstva, postoji realna opasnost da se dokumenti ili drugi pisani materijali koje eventualno posjeduje Jovanka Broz dostave određenim osobama ili izdavačima, radi objavljivanja u zemlji ili inozemstvu. To bi, bez obzira o kakvim se dokumentima radilo, u svakom slučaju štetilo ugledu Josipa Broza Tita, a i zemlji u cjelini…
Idilični početak
“Moj život bio je težak, ispunjen stresovima, osobnim gubicima, svakojakim nedaćama i osjećam da bih s tobom najzad osigurao spokojstvo i sreću”...
Ovim riječima, Tito je zaprosio rasnu Ličanku. Iako su do tada pet godina ljubovali u tajnosti, Jovanka je ostala zatečena. Godinama nikome nije otvarala dušu, niti otkrivala kako joj je Maršal stavio prsten na ruku. Svojevremeno se povjerila najdugovječnijem Titovom savjetniku Blaži Mandiću, koji je u svojoj knjizi “S Titom (četvrt stoljeća u kabinetu)” u tančine opisao prosidbu najpoznatijeg jugoslavenskog para. O odnosu s Titom znala je razgovarati i s njegovim osobnim liječnikom dr. Aleksandrom Matunovićem.
- Treba li reći koliko sam bila iznenađena i zbunjena? Pa ja sam bila djevojka iz sredine s patrijarhalnim nazorima. Meni je najprije razlika u godinama isključivala i pomisao na takvu vezu. Osim toga, bila sam - neće biti neskromno da to kažem - dopadljive vanjštine i imala sam više udvarača...
- I odjednom šok - kaže Jovanka na prosidbu. Tito ju je s pitanjem toliko oborio s nogu da se više ni ne sjeća što joj je u tim trenucima prolazilo mislima.
- Ali ne, ne. Nisam se ja brzo s tim pomirila i lako predala. Potrajalo je to. No blizina i vrijeme, a svakako i moja opčinjenost ličnošću, učinili su svoje. I poslije nekog vremena počela je ta naša veza...
Nikada, ističe, nije požalila što je (uz Teslu) najpoznatijem Slavenu rekla “da“.
Pune 32 godine, koliko je bila mlađa od svog supruga, prema Jovankinim riječima, nisu predstavljale zapreku. Štoviše, upravo je prva dama Jugoslavije, svojom intimnom ispoviješću, mnogima otvorila oči i zatvorila usta koji su šuškala i ogovarala je da se “udala za starca koji ništa ne može”.
- Razlika u godinama je bila velika, no ja je nisam osjetila. Tito je bio pun energije, vitalan, rekla je. Presudna bliskost uslijedila je nakon Titove operacije bruha 1947. na Brdu kod Kranja.
- Ta operacija nije prošla lako. U jednom trenutku došlo je do ozbiljnih komplikacija – pričala je Jovanka koja se tih dana nije odvajala od njegove postelje. Čitala mu je, kako je rekla, najljepše epske pjesme. Mnoge je znala i napamet pa mu je recitirala stihove Alekse Šantića, Branka Radičevića.
- Njemu je to bilo nepoznato, jer je ponikao i rastao u drugoj sredini – rekla je opisujući kako se mlad otisnuo u svijet: “Najprije u bliže europske zemlje, da bi poslije kao ranjenik i zarobljenik, dospio u Rusiju i stjecajem okolnosti ondje duže vrijeme ostao.” Jako mu se dopalo nasljeđe koje mu je prenosila Ličanka.
- Imala sam dojam da uživa slušajući me... Samo tri godine kasnije Tito je opet obolio. Ovoga puta morila ga je upala žuči. Jovanka se ni tada nije odvajala od njegove postelje, samo su to manje skrivali od javnosti. U travnju 1952. objavili su da su u braku.
Titov osobni liječnik dr. Aleksandar Matunović u svojoj knjizi “Jovanka Broz Titova suvladarka” Titovu četvrtu suprugu opisao je kao ambicioznu ženu koja je htjela naslijediti Tita. Nakon njegove smrti za maršala je rekao da je to “bravar kakvog svijet nije vidio” jer taj bravar je igrao bilijar, šah, kartao se, jahao konje, mačevao se, bavio se gimnastikom, govorio nekoliko jezika...Bio je to aristokratski bravar. I Matunoviću je Jovanka razbila sumnje oko Titove seksualnosti iako je bio svjestan koliko je Tito volio žene.
- Tito je sa svojih 60 godina bio vitalniji od ijednog mladića – pohvalila mu se Jovanka. Jednom prilikom bivši predsjednik SFRJ potanko mu je opisao zbog čega ne može odoljeti ženama: “Mladost je bujna i raskošna, ona je proljeće života, puna je hormona kao biljka sokova. Mladost je očaravajuće poticajno i kreativno doba. Mlado tijelo je čvrsto, jedro, puno topline i životne energije. Oči mladih osoba su pune radoznalosti, žara i požude. Koža mladih žena je baršunasta, meka i vlažna. Znoj djevojaka i mladih žena ima opojni miris i sladunjav okus. On je najjači prirodni afrodizijak koji djeluje preko čula mirisa i okusa, a pojačano se luči u trenucima emotivnog uzbuđenja.”
Od dvije nevjenčane i dvije zakonite supruge Matunović tvrdi da mu je Davorjanka Paunović ipak bila najveća ljubav života.
Ozakonili bi svoju vezu da su stigli, no pred kraj rata njegova domaćica, tajnica i najveća ljubav oboljela je od tuberkuloze. Umrla je u Beogradu. Zbog nje je Tito za vrijeme rata umalo bio isključen iz Partije. Žestoko su ga napadali jer održava odnose u divljem braku. Nije pognuo glavu pred članovima Vrhovnog štaba. Prije bi se partije odrekao nego Zdenke, ali bolest mu ju je uzela.
Zdenku nije olako zamijenio s Jovankom. Između nevjenčane i vjenčane supruge, Titove emocije bila je okupirala slavna operna pjevačica Zinka Kunc koja je bila udata, i to kažu sretno, za Titova generala. Zinka je imala sve što je priličilo budućoj supruzi maršala. Točnije imala je previše – muža. A Jovanka tada mladost i ljepotu. Sa 17 godina stupila je u partizane, prošla vojnu obuku i bila vrstan strijelac. Čak je dva puta ranjavana. Svog supruga je prvi puta vidjela u Daruvaru. Zamijenila je Zdenku na mjestu njegove tajnice i ulazila u kalup žena kakve je Tito rado imao za ljubavnice. Za Titovu suprugu nedostajalo joj je obrazovanja. Kraj njega je mogla opstati samo učena žena koja je znala razgovarati o umjetnosti, povijesti koliko i make upu. Jovanka je više znala o kalibrima pušaka nego o visokoj modi. Bila je mladi borac, a istovremeno se brinula o mlađim sestrama Zori i Nadi, koje je svojevremeno izvukla iz domova za ratnu siročad u Vinkovcima i Otočcu. One nisu zaboravile njezinu žrtvu i jedine su koje su ostale uz nju kada joj je nakon Titove smrti svijet okrenuo leđa.
Bliska suradnja Tita i Jovanke urodila je brakom. Tajno su se vjenčali u travnju 1952., a njihovoj ženidbi svjedočili su kao kumovi Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak. U dvorcu Dunavka kod Iloka proslavili su uz ručak. No s tog povijesnog datuma nema niti jedne fotografije. To samo govori koliko su se krili od očiju javnosti. Jovanka je tada imala 28 godina. Tito 60. Objava o njihovom braku odmah je osvojila medije. Njegovu Ličanku opisivali su kao zanosnu crnku, krupnih očiju i bujne kose. Vanjštinom, Jovanka mu je bila idealna partnerica. Nedostatak obrazovanja morala je brzo nadoknaditi nakon udaje pa ju je Tito poslao u Opatiju i Rim. Tako je Jovanka učila kako se treba ponašati u protokolarnim susretima i kako se odijevati. Za nju je čak iz Rusije došla profesorica koja ju je učila govoriti ruski, a istovremeno je učila francuski i engleski. Ubrzo se Jovanka iz vojnika preobrazila u otmjenu ženu. Postala je prva dama u svakom smislu te riječi. U totalnom makeoveru pomagale su supruge visokih jugoslavenskih rukovodilaca poput Vere Velebit, Pepce Kardelj, Milice Vukmanović, Slavke Ranković, Pjere Popović i Lepe Popović. Svoju sposobnost i prirodnu nadarenost iskoristila je kao najjače oružje za upijanje znanja.
Vera Velebit do danas nije zaboravila zajedničke trenutke koje je provodila sa suprugom Vladimirom, Jovankom i Titom. Vladimir je blisko surađivao s maršalom i ostao upamćen kao čovjek koji je vodio pregovore s Churchillom, no obavljao je i mnoge druge političke dužnosti. Ujedno su ga 1948. optuživali za špijunažu, no Tito ga je spasio izmislivši da je bolestan pa je s dužnosti ministra vanjskih poslova odstupio pod izlikom zdravstvenih problema. Jovanka je u Rimu gostovala upravo kod Vere Velebit, koja ni u 93. godini nije zaboravila te trenutke. Odmarajući u svojoj vili u lošinjskoj uvali u srpnju 2013. ispričala je za Novi list: “Nakon što se udala za Tita, Jovanka je kratko boravila kod nas u Rimu kako bi osjetila svjetski život, gdje je moj suprug 1951. postavljen za veleposlanika. Sjećam se da je htjela za Tita kupiti dar i onda sam poslala Vlatka s njom. Odabrala je šlafrok za koji je Tito kasnije izjavio da je kao za staru babu. Kako bi nam zahvalio što smo ugostili Jovanku u Rimu, Tito nas je pozvao na Brijune. Prilikom boravka na Vangi, Vlatko je vidio jednu ruševinu, odnosno zaklon i poželio sebi izgraditi nešto slično. Te iste godine u Rimu nas je posjetio arhitekt Riko Marasović i kazao nam kako nema smisla graditi kada ima toliko napuštenih kuća u Istri i Primorju. Godinu dana kasnije kipar Frano Kršinić posjetio nas je u Londonu i spomenuo kako se na Lošinju prodaju neke kuće pa zašto ih ne bismo pogledali...” Od tada su Vera i suprug ljetovali u uvali Zabodarski do Vladimirove 97. godine.
Zadnjih šest godina ljetuje sama sa svojim uspomenama. Jovanki je bila od velike pomoći pa je u kratkom periodu dogurala do dame koja je preuzela palicu i sama inzistirala na profinjenosti. Danas je Vera opisuje u jednoj rečenici: “Sjećam se da je Jovanka bila jako skromna Ličanka, kasnije se to malo promijenilo...” Vojnu odoru i titovku vješto je zamijenila kostimima biranih francuskih, talijanskih i američkih dizajnera.
>>> Kraj prvog dijela