Sjećam se suhozida kod njihove stare kuće i ogromnog smokvaća, stabla divlje smokve koje se nekoć dosta sadilo zbog hrapavog lišća kojim su se dobro pralo suđe. Pod tim smokvaćem mi djeca skupljali smo se u hladovini bježeći ljeti od žege. Tada je ovo bila prizemnica, a smokvać je rastao tamo gdje je danas gusterna. S nama se tu igrala i Sanja Musić Milanović, svaki put kad bi došla na praznike iz Zagreba, priča nam Željko Mijić iz Lišana Ostrovičkih u zadarskom zaleđu pokazujući starinski dvor preko željezne ograde, gdje se na zimskom suncu izležavala šarena mačka.
Prva dama Hrvatske, pričaju nam u tom pitoresknom selu, dolazila je u vrijeme praznika kod svoje tete Marije Mijić (83).
Vitalna i vesela starica gledala je televiziju i čekala ručak kad smo joj pokucali na vrata.
Pitali smo je za nećakinju.
- Dabogda bilo meni ka' i njoj! - našalila se teta Marija, a s tugom u glasu dodala da je nije vidjela dobrih 5-6 godina.
POGLEDAJTE VIDEO
Pitamo kakva je bila kao dijete. Teta kaže da se voljela upoznavati i družiti, ali ne toliko igrati, a konkretan odgovor nam stiže zajedno s bakinim ručkom koji joj uz stepenice nosi članica obitelji.
- Princeza je bila i ostala! Ona je fina i pristojna, takva je bila i ostala - kaže nam donositeljica bakinog ručka, ne želeći nam reći ime ni dati da je slikamo.
Dodaje da ne poznaje Sanju Musić Milanović jako dobro, ali da uvijek ostavlja dojam profinjene dame.
- A Zoran Milanović je pravi gospodin i gentlemen - dodaje Željko.
'Igrali smo se partizana i ustaša'
On i teta Marija prisjećaju se vremena iz 70-ih godina kad je dvorište brujalo dječjom grajom jer je samo u zaseoku Mijića bilo 40-ak djece. Danas ih se toliko, dodaju, jedva nađe u cijelom selu.
Dodaje da su bili siromašniji, ali da su bili zadovoljniji nego današnja djeca.
- Tada nije bilo društvenih mreža kao danas. Igrali smo se u pijesku, u sijenu, igrali smo se graničara, 'vatala', rata, svakakvih gluposti - kazuje Željko, a nas zanima jesu li tada uloge dijelili partizani i Nijemci.
- Nisu, nego smo se igrali partizana i ustaša. To vam je ko danas ova igra SDP-a i HDZ-a, uvijek isto - kaže nam pa pitamo nadaju li se u Lišanima prosperitetu ako prva dama usmjeri svjetlo reflektora u selo iz kojeg potječe.
'Imamo vodovod, ali nemamo vode'
- Ja sam jednako poštivao sve hrvatske predsjednike jer su izabrani voljom naroda, a ja poštujem tuđe mišljenje - priča nam Željko, inače bivši načelnik Lišana iz redova nezavisnih i sliježe ramenima kao da ne očekuje ništa i dodaje da živi u selu koje ima vodovodnu mrežu već godinama, ali kućanstva ipak nemaju vode zbog birokratskih komplikacija. Nema tu pomoći.
- Odavde treba otići, a to sam savjetovao i svojoj djeci. I njezinog je oca njegov otac pametno uputio da ode odavde, da se školuje za građevinskog poduzetnika i nađe svoju sreću u Zagrebu. Tako se i Sanja rodila tamo, a njezin otac i majka svrate 2-3 puta godišnje. Ona sad dođe puno rjeđe, ali kao dijete dolazila je na praznike. Nije bila sklona svađama, bila je kao i svako drugo dijete, malo drugačije odjevena od nas. Ja ne bih htio obući nove hlače tradicionalno kupljene na Mijolju, svetog Mihovila, jer bi me zezali u društvu. Ona je ipak dolazila iz Zagreba pa je nisu zezali - priča nam Željko.
'Kuću su mi zapalili u ratu'
Nije imao ni jednu sliku iz zajedničkog djetinjstva s prvom damom.
- Nemamo nikakvih slika iz tog vremena, što mi je neizmjerno žao. Sve je izgorjelo, sve moje obiteljske uspomene, zajedno s kućom koju su mi zapalili u ratu. Bio bih spreman dobro platiti kad bi se te fotografije mogle vratiti. Tek sam ih nekoliko uspio spasiti - tužno kaže.